Loading

Restoran Grbić u St. Louisu, divna priča o uspjehu naših ljudi i još neki utisci – Amerika 9. dan

Autor: Hana Kazazović

Sjedim jutros na doručku i posmatram ljude oko sebe. Prilazi momak teti što kupi sudje i pita je smije li kafu koju je nasuo tu u kartonskoj čaši iznijeti napolje ili mora tu popiti. Ona mu naravno kaže da može da je nosi gdje god želi, pa se on zahvali i ode.

Nije mi ovo prvi takav slučaj, i juče je jedna djevojka pitala gdje je kanta za smeće da baci plastičnu čašu, stojeći izmedju stolova na koje je tu istu čašu mogla na primjer spustiti. I stalno srećemo ljude koji ne žele narušiti taj neki red koji vlada po pitanju bilo čega – stani desno na pokretnim stepenicama jer lijevom stranom ljudi žure i trče, hodaj desnom stranom kuda god ideš jer i oni iz suprotnog pravca idu isto svojom desnom pa se ne sudarate, čekaj mirno dok te ne pozovu na kasu i sve tako redom. Nema žurbe i nervoze. Na aerodromima isto, nema srkleta ni za šta. I meni je to sve još uvijek jako neobično. Ne znam ni kako im uspijeva, kako postignu to. Ali znam da mi se svidja i uopšte se nije teško navići na to.

Juče smo ponovo bili na ručku u restoranu Grbić i ponovo se prejeli. Priča o porodici Grbić, o Ermininoj udaji za Sulju i dolasku u Ameriku prije rata je prava ‘love story ‘ koju smo slušali bez daha. Ermina nas je oduševila svojom pozitivnom energijom, ljubavlju prema porodici i količinom rada. Prosto je nevjerovatno koliko ta žena i cijela njena porodica rade i kako su počeli. Restoran postoji od 2002. i 90% posjetilaca su Amerikanci koji obožavaju sarmu. Juče smo saznali da su njihova djeca sa burekom pobijedila u kulinarskom TV showu, više o tome ima na Grbic family wins Guy’s Grocery Games

Prije rata je tu bilo 9 porodica sa naših prostora, a danas u St. Louis Metropolitan area živi njih 70.000. Pričala nam je Ermina kako je sve počelo, kako su prve porodice dolazile i kako su danas svi uspjeli da se snadju, iškoluju djecu i žive.

Imali smo juče priliku upoznati i četvoro divnih mladih ljudi iz BiH. Žive u St. Louisu, završili su škole, magisterije i ostale stvari, snašli se fino i ugostili su nas i izmaltretirali smo ih kao da se znamo 100 godina a u stvari smo se upoznali juče. I ne može da ti ne bude toplo oko srca kad te pitaju mogu li ti nekako pomoći, ako ništa da opereš veš dok si tu ?

I sjedim opet jutros na doručku tako i gledam oko sebe crnce i Kineze (ili šta su već, kosih očiju a Amerikanci) i razmišljam koliko je Amerika u stvari sretna što ju je naselilo toliko ljudi sa naših prostora. Vrijedni su, pametni, rade i trude se i velika su vrijednost ovom bogatom i raznolikom društvu. I bukvalno sam se skoro rasplakala tako okružena tom šarolikošću jer sam se sjetila da u najvećoj mjeri Amerika i jeste svjesna koliko su oni bogatstvo, primila ih je i omogućila im da budu šta god žele da budu. A sa druge strane nijedna naša država, ne samo BiH nego cijeli Balkan, ni danas ne shvata koliko je izgubila. Sve naše države i danas kao da jedva čekaju da ljudi idu i snalaze se i uspijevaju daleko od kuće.

I na kraju ne znam šta je gore ili kome je gore – onima što su pobjegli od rata spašavajući glavu ili onima što su došli godinama nakon rata, bježeći od mira. Jer jebote mir i kad ne puca ako je sva njegova vrijednost u tome a ne možeš sebi naći posao i zaraditi za život i živjeti k’o čovjek – fino i po redu, sve onako kako ljudi zaslužuju, ma kako da se zovu i ko god da su.

Meni se uglavnom čini da je život jako jednostavan i nikako se ne mogu načuditi tome koliko ga ljudi komplikuju. Ne mogu se načuditi žudnji za vlašću, spremnosti da ubijaš, unesrećiš druge samo da bi bio neki glavni baja u svom selu – gradu – državi. Jer koliko god da imaš i kakvu god moć da imaš one najvažnije stvari ne možeš dobiti ili kupiti ili osvojiti na silu. I muka mi kad pogledam vijesti i shvatim koliko je previše tih koji se prema ljudima odnose kao prema olovnim vojnicima ili virtuelnim figurama. 

A svaka osoba na svijetu ima iste muke i probleme i želje i morala bi da ima iste šanse. 

Bez obzira na ime.

Bez obzira na religiju. Da li vjeruje u Boga ili ne.

Bez obzira na boju kože.

Bez obzira na boju ili oblik očiju.

Bez obzira na to koga voli i sa kim spava.

Bez obzira na to šta misli i šta govori.

Sve dok ne dira i ne ugrožava drugog.

Možda sam ja glupa i naivna ali ja nikad neću shvatiti zašto je ovo sve pobrojano toliko mnogima neshvatljivo.

Evo još slika, čisto da malo virnete u ono što se dešavalo juče. Bili smo u Forest parku koji ima i besplatni Zoo vrt, kažu jedan od najboljih na svijetu. Attakcija jeste, ali su meni životinje u zoo vrtovima uvijek tužne i ne mogu nikako da uživam gledajući ih tako zatvorene, tako da nisam ni fotkala tu ništa.

Sa gazdaricom Erminom

Pravljenje tarhane u St. Louisu

Teren za golf u Forest parku
Divni naši domaćini ❤️

A otud i ime grada – po kralju Luju
Iz večernje šetnje


Leave a Reply

X