Autor: Hana Kazazović

Par dana godišnjeg odmora kojeg sam uzela da malo predahnem od posla i napunim baterije se poklopilo sa ovim kišovitim vremenom, tako da sam ostala zatvorena u kući i okružena knjigama. U neku ruku i to mogu nazvati savršenim odmorom jer vrijeme provedeno čitajući mi je uvijek dobro potrošeno vrijeme. Jedna od tih pročitanih knjiga definitivno mora naći mjesto u preporukama na ovom blogu jer mi se već danima vrti po glavi i mislim da će pouke koje sam izvukla iz nje naći trajno mjesto u mom životu.

Radi se o knjizi Scotta Berkuna koja se zove „The Year Without Pants: WordPress.com and the Future of Work“. To je priča, nešto kao dnevnik iz Scottovog dvogodišnjeg boravka u firmi WordPress, odnosno Automattic. Priča zanimljiva zbog toga što je sam  Wordpress zanimljiv po svom nastanku i konstrukciji, te načinu rada. Meni zanimljiva i zbog toga što WordPress koristim već godinama i postao mi je osnovni alat za mnogo toga što radim.

Za one koji ne znaju WordPress je blog platforma koju koristi i moj blog Cyber Bosanka. Nastao je na Open Source principu što znači, onako laički, da je otvoren i da svako može koristiti njegov kod kao i raditi na njemu. To sve opet znači da u slučaju da Matt Mullenweg nekad poželi da se isključi iz svega i ode čuvati ovce negdje na Novom Zelandu mi, korisnici WordPressa nećemo ostati bez našeg alata. On ne zavisi od jedne osobe i njenim odlaskom neće prestati postojati.

Ali da se vratim na knjigu. Priča o Scottovom radu u firmi Automattic (u čijem sastavu je WordPress.com) je priča o poslovanju u modernom vremenu. To je takođe priča o povjerenju, upravljanju na efikasan način i svim stvarima koje su važne da bi posao bio urađen.

Zapisala sam jednu rečenicu iz knjige, nešto kao osnovna pouka mi se izdvojilo na kraju. Kaže:

The most dangerous tradition we hold about work is that it must be serious and meaningless.

Najopasnija stara pretpostavka koju imamo o poslu jeste da on mora biti ozbiljan i bez ikakvog smisla.

Firma Automattic je u periodu kad je Scott počeo raditi u njoj imala 55 zaposlenih. Bili su raspoređeni širom planete i mnogi od njih se nisu uopšte poznavali. Upoznavali su se prvenstveno online, pisanjem na Skypeu ili IRC-u. Međutim, to ipak nije značilo da se ne znaju i da ne mogu raditi zajedno.

Takav način funkcionisanja firme ima svoja pravila i zakonitosti, ali uz njih savršeno funkcioniše. Zavisi uveliko od toga kakve ljude zaposlite i kako upravljate njima, pa upravo iz dijelova knjige koji govore o tome se može puno toga naučiti. Osnova svega je veliko povjerenje, ali i ljudi koji su fokusirani na završetak posla. Nije slučajno da se u ovakvim situacijama poslovi dijele na projekte i da se na taj način i zadaju ali i kontrolišu. Na isti način se ljudi i zapošljavaju u WordPress – dobiju zadatak koji trebaju uraditi i ukoliko ga urade kako treba posao je njihov.

Zanimljivo je bilo čitati o iskustvima sa zajedničkih druženja, jer s vremena na vrijeme se okupljala čitava firma ali i timovi unutar nje. Birali su različite lokacije – od Budimpešte i Atene do Havaja i Lisabona. U tim dijelovima vidite koliko se ljudi ipak mogu upoznati i povezati online komunikacijom, te kada se ta druženja dese i u offline životu samo nastaviti tamo gdje su stali.

Poseban akcenat u knjizi je na humoru koji u stvari povezuje ljude i pokazuje koliko je zdrav odnos među članovima tima.

Interesantno mi je bilo čitati o transparentnosti u komunikaciji cijele firme, kao i o načinima komunikacije. P2 blog na kojem su svi pisali o svojim zadacima, tražeći mišljenja ili savjete čitave firme i svih zaposlenih, te IRC prepiske koje takođe ostaju stalno za sve one koji žele da ih čitaju i nakon što se završe. Pravilo koje je Matt uspostavio je da uopšte nema tajnih stvari i da svaki zaposleni zna sve što se dešava u firmi u svakom trenutku. Čak je taj P2 blog imao i neku vrstu edukativnog, pored informativnog karaktera – svaki novi zaposleni je mogao otići i iščitati sve što se radilo prije, sve o čemu su zaposleni pisali prije, od ozbiljnih zadataka do šaljivih postova različitih timova.

Interesantno mi je bilo i to što je Automattic tek na tih nekih 50-ak zaposlenih počeo uvoditi rukovodioce timova i firmu dijeliti na timove uopšte. Do tada je struktura firme bila potpuno ravna i svi su se direktno obraćali Mattu. A on je imao običaj da jednom mjesečno održi video razgovor sa svima – on ispred kamere a svi ostali na chat-u sa pitanjima.

Scott je napisao zanimljivu knjigu iz koje se može dosta naučiti o biznisu i upravljanju. Nakon što sam iza sebe ostavila i posljednju stranicu u glavi mi odzvanja samo jedna riječ. Komunikacija.

Ma gdje bili članovi tima koji je ispod vas i ma koliko ih bilo – komunikacija je ono što ih povezuje i ono što omogućava da poslove odrađujete bez problema, te ono što u stvari veže sve njih u jednu cjelinu.

Matt je uspio da uspostavi kanale i načine komunikacije koji su mu omogućavali da prati čitavu firmu stalno, čak i kad nije tu stalno online. Na tom P2 blogu je mogao iščitati sve diskusije i teme o kojima su raspravljali njegovi radnici. To je i radio i bio je uvijek u toku sa svim što se dešava i sa svim onim što njih zanima. Bio je u toku i sa njihovim šalama, internim zezanjima. A pri tome je 200 dana godišnje bio van San Franciska kojeg je zvao svojim domom.

Zato bih ovu knjigu preporučila svima onima koji imaju probleme u shvatanju novog načina poslovanja u kojem su radnici često dislocirani, kao i onima koji imaju problem sa komunikacijom, na bilo koji način. Posebno ako ne shvataju koliko je to bitna stavka u jednoj organizaciji.

A meni najbolji momenat je taj što ću autora knjige imati priliku i uživo slušati na Spark.me konferenciji jer je jedan od govornika. Zbog toga sam i uzela da pročitam ovu knjigu i tek sad mogu reći da sam više nego sretna što će biti sa nama tamo.

P.S. Knjigu možete naći na Amazon na „The Year Without Pants: WordPress.com and the Future of Work“. Ne znam da li je prevedena kod nas negdje.