Juče sam sasvim slučajno prošla pored svoje osnovne škole. Ovo „sasvim slučajno“ govorim sa ogromnom rezervom jer ko uopšte slučajno može proći pored Osnovne škole „1. maj“ (za neupućene to je sadašnja škola „Mak Dizdar“)?! Škola napravljena na vrh brda, ima nekih 100 stepenica do nje ako volite stepenice, ili vrlo strma padina za one koji ne vole stepenice. Na takvom je mjestu da nikako ne možete pored nje proći onako usput ili slučajno. Ko se normalan odluči da se ventra nebu pod oblake bez neke pretjerane nužde?

Čudan je to osjećaj. Osam godina svaki dan ideš gore, znaš tačno gdje se koji grm nalazi i nakon što završiš školu nikad je više ne vidiš. I onda kad se skoro dvadeset godina kasnije nađeš ispred nje osjećaš se još starije nego što stvarno jesi jer ti je sve novo i drugačije, čak se i škola zove drugačije. Zato sam juče skontala da smo mi nekadašnji učenici Osnovne škole „1. maj“ prilično hendikepirani – mi svoju školu ne viđamo skoro nikako! Toliko je taj osnovnoškolski period nama sklonjen sa očiju da se može desiti da zaboravimo da smo ikad išli u školu. Lako je onima koji su pohađali „IGK-MĆĆ“ ili „Manojlo Popić Meša Selimović“ – kud god da krenu kasnije u životu prolaze pored svoje škole. Kad god krenu u Šalter salu u Opštini mogu proći pored i sjetiti se nekog događaja koji će im izmamiti osmjeh na lice i olakšati boravak u pomenutoj ustanovi na primjer. A ja ako hoću to napraviti moram prvo na brdo pa onda u Šalter salu! Em je daleko, em je visoko, da odem prvo gore više mi ne bi bilo ni do kakvog papira a najmanje do evociranja uspomena.

A opet, možda je bolje nama jer nam svaka posjeta školi dođe kao neki mali vremeplov, totalno izolovan od svega. Da je svaki dan viđamo kao što svoju viđaju oni iz „Sead Škrgo Edhem Mulabdić“ možda je nakon nekog vremena više ne bismo ni primjećivali. Da svaki dan prođem pored svoje škole garantovano se ne bi sjetila ničeg što me veže za nju jer bih već navikla da je tu i ne bih je ni primijetila. Ovako sam juče stajala ispred i prelistala u glavi mali milion scena iz tog osmogodišnjeg perioda. Sjetila sam se i spremačice Marice koju nekako više pamtim nego dosta nastavnika, sjetila sam se i Spasoja koji je više volio fudbal od Ruskog, naravno da ne mogu izostaviti učiteljicu i razrednika ali o njima bih mogla pisati knjige a ne rečenice. I da, sjetila sam se onih famoznih kifli sa eurokremom i džemom što smo dobijali za užinu – kako su bile tvrde, a kako smo ih opet slatko jeli…

U svakom slučaju, lijepe su te uspomene. I stvarno bi bilo lijepo da se nekom „back to the future“ vremeplov mašinom bar na nekoliko dana možemo vratiti u to prelijepo, bezbrižno vrijeme.