Dugo već ne gledam vijesti, a internet portale otvorim jednom dnevno i preletim po naslovima. Kliknem samo na ono što mi baš privuče pažnju ili me zanima ili mislim da je bitno znati. Srećom, nije mi neophodno da znam sve detalje dešavanja u svijetu i državi i bolje funkcionišem kad se ne prepunim lošim vijestima i ružnim stvarima.
Daleko od toga da sam neinformisana ili da nemam osjećaj za druge. Ovo sve radim upravo zato što me previše pogađaju tuđe sudbine i loše vijesti. A realno, najčešće ne mogu učiniti puno. Onoliko koliko mogu – pozvati broj za pomoć, uplatiti donaciju negdje – to uradim kad god mogu i nije mi neophodno da nečiju tragediju osjetim u svakom svom nervu da bih donijela odluku o pomaganju.
Zašto sve ovo pišem? Za zamljotres u Turskoj i Siriji sam saznala ono jutro kad se desio. Pogledala naslove, otvorila 2 teksta, pročitala razmjere svega i srce mi se sledilo. Čovjek je ponovo dobio priliku da shvati koliko je mali i nemoćan u odnosu na prirodu.
I onda sam prestala da pratim vijesti o tome detaljno. Da, pogledam svaki dan i vidim kako stravično raste broj nastradalih. Nemoguće je sagledati i sabrati broj onih koji su na bilo koji način oštećeni, sve one koji su izgubili nekoga i realno, dovoljno je strašno samo na osnovu te cifre sagledati koliko je tu puno tuge i boli i uništenih sudbina i života.
Ali – ne udubljujem se u pojedinačne tragedije. Ne pratim priče o pojedincima, o strašnim sudbinama, o onima koje su pronašli nakon toliko i toliko ili nisu. Jer ne mogu ja ostati normalna, a da sve to čitam i upijam.
Kad se desio 11. septembar to sam radila i onda sam se razbolila. Danima sam piljila u TV i upijala sve što se dešavalo i proživljavala sve. I onda sam došla do toga da ne smijem zaspati čak ni sa upaljenim svjetlom i do toga da nisam dobro i bilo mi je nemoguće živjeti. I da, tad su me odveli kod neke nane da mi “salije stravu”. Prijeki lijek, jbg i znam sad godinama poslije da je to glupost, ali tad nisam ni bila u stanju da razmišljam racionalno. Međutim, imala sam sreću – nana je bila stručnjak za dušu, na neki način. Na stranu olovo, to je odradila i šta je u tome vidjela i da li je išta nemam pojma. Ali – onda je rekla da se moram okrenuti pozitivnim stvarima, da moram unijeti vedrinu u svoj život. I dala mi je savjet da svaki dan pogledam kroz prozor, u daljinu i da se zahvalim na svom životu. To je valjda mene potaklo da se malo odlijepim od vijesti, da se okrenem sebi, pa sam postepeno postala dobro i vratila se svom životu.
Sa današnjom pameću bih svakako prije otišla kod psihologa, nego na salijevanje strave. Ali trebalo je godina rada na sebi i učenja da se dođe do toga.
Međutim, to je meni bila opomena i lekcija da se ubuduće držim na distanci od takvih stvari. Da se ne zatrpam lošim vijestima, da ne čitam detalje o tragedijama. Da mi je to posao, kao što mnogima jeste – morala bih. Ali ovako ne moram i mislim da je to sasvim ok. Ne znači da ne mogu zamisliti svaku tu sudbinu i da ne suosjećam sa ljudima kojima se desila tragedija. Pomoći ću koliko mogu i radim to, ali realno – nije pomoć nikome čitanje svih vijesti koje se objave i to sa ciljem da budu što potresnije. Pardon, jeste pomoć portalima, ali to svakako nema veze sa ljudima koji su pogođeni ovim dešavanjima.
Htjedoh reći – pričuvajte malo i sebe. Ne morate sve znati i ne morate svaku lošu stvar proživjeti do zadnjeg damara. Svako od nas ima dovoljno problema u svom životu i dovoljno loših iskustava i strahova da ga svaka ljudska tragedija optereti do neizdržljivosti. A neće vas niko više čuvati i paziti nego vi sami sebe.
Ako moje pisanje na na bilo koji način obogaćuje vaš život i želite podržati moj rad, možete to učiniti jednokratnom donacijom na https://www.buymeacoffee.com/cyberbosanka ili na https://www.paypal.com/paypalme/cyberbosanka Time pomažete i nepostojanje reklama u mojim sadržajima. A reklame smaraju, zar ne
Drugi način je kupovinom e-knjige “Na putu prema sebi”. To je zbirka odabranih tekstova sa bloga, pisanih uglavnom do 2018. Kupiti je možete na https://cyberbosanka.gumroad.com/l/vpxvf
