Na nedavnoj konferenciji u Sarajevu Irina Stamatović iz Podgorice mi je privukla pažnju temom koja mi je malo odudarala od očekivanog. Zvala se “Zastupljenost žena u istraživanjima vještačke inteligencije”. A onda, kada je Irina izašla za govornicu i počela govoriti, samo sam pomislila “Želim sa njom uraditi razgovor za blog”. Jer je osvježenje vidjeti i čuti mladu, samopouzdanu naučnicu koja otvoreno govori ono što misli. Srećom, Irina je imala vremena i bila raspoložena da odgovori na moja pitanja, a ja sam sigurna da će se i vama dopasti sve ovo što je rekla.

  • Hajde za početak da se predstaviš – ko je Irina, čime se bavi i gdje se školovala.

Magistarka sam pravnih nauka iz oblasti međunarodnu zaštite ljudskih prava, a tezu sam odbranila u junu 2021. na Pravnom institutu Ruskog Univerziteta prijateljstva naroda. Ova vokacija na neki način objedininjuje moje prethodne studije koje su se bazirale na dva akademska programa koja sam paralelno studirala, – Međunarodne odnose i diplomatiju sam diplomirala 2018. i Psihologiju koju sam diplomirala 2019. Duboko vjerujem u obrazovanje kao agens socijalizacije, ali i kao instituciju od najvišeg društvenog značaja, te sam se s obje strane katedre zalagala za ideju etičnosti, pravičnosti, ljudskih prava i jednakosti. Predavala sam u srednjoj stručnoj školi u Podgorici grupu psiholoških predmeta, a trenutno sam na stručnom osposobljavanju u Kancelariji za međunarodnu saradnju u Rektoratu Univerziteta Crne Gore.

  • Na konferenciji u Sarajevu je tvoj rad meni privukao pažnju zbog toga što na neki način ulazimo u vrijeme u kojem ćemo sve više sretati vještačku inteligenciju i ona će imati sve veći uticaj na nas, a čini mi se da o tome nedovoljno govorimo inače. I onda ti predstaviš rad koji se bavi predstavljanjem žena u AI istraživanjima. Otkud uopšte zanimanje za ovu temu?

Vještačka inteligencija predstavlja brzo razvijajuće polje koje preuzima ne samo naučni nego i životni mejnstrim. Ljudski um podešen je za traženje prečica, odnosno lakših načina za dostizanje ciljeva i u tom smislu vještačka inteligencija može biti od velike pomoći. Iako postoji skepticizam kada je u pitanju razvijanje ovih tehnologija, mahom baziran na strahu od nepoznatog, razvoj vještačke inteligencije zapravo u mnogome može olakšati svakodnevno funkcionisanje. Zastupljenost žena u istraživanjima vještačke inteligencije dvojako se može posmatrati, i kao dio aspekta etike u najširem smislu, odnosno kao dio ljudkih prava, ali i kao problem u visokom obrazovanju koji treba riješiti

  • Šta su ključni problemi zastupljenosti žena u AI istraživanjima?

Žene su nedovoljno zastupljena manjina, a UNESKO-vi podaci govore da su samo 22% svih istraživača u oblasti vještačke inteligencije sžene, odnosno istraživačice, a njihova nedovoljna zastupljenost vodi da se rodne predrasude i stereotipi reprodukuju u AI tehnologijama.

Curenje cjevovoda predstavlja fenomen, odnosno metaforu koja se koristi da opiše činjenicu da je u oblastima nauke, tehnologije, inžinjeringa i matematike (STEM) mnogo manje žena, kako se u hijerarhiji penjemo naviše. Podešenost sistema koji je izgrađen oslanjajući se na patrijarhat, ukorijenjen je u manjoj ili većoj mjeri širom svijeta, ali je na Balkanu, naročito u Crnoj Gori on povezan i sa procesom tranzicije.

  • Vjerujem da mnogim ljudima još uvijek nije jasno šta je u stvari AI, pa ako možeš navesti neki primjer? U predavanju si spomenula i Siri i Alexu, to je neka vrsta AI, je li tako? I realno, uvijek su u pitanju žene, čega ni sama nisam bila svjesna dok nisi spomenula. Čak je i ona teta na navigaciji za vožnju žena. Šta to govori o društvu u kojem živimo?

Činjenica da su najpoznatiji virtuelni lični asistenti kao što su Siri, Aleksa i Kortana podrazumijevano ženski, neki su od pokazatelja problematičnosti ovakve rodne neravnoteže, ali i toga da vještačka inteligencija može ne samo da širi, već i da pojača i produbi rodnu pristrasnost u našim društvima. Ono što je konkretno problem ovdje jeste njihova pokornost, tj. servilnost koju pokazuju, a to su karakteristike koje upravo produbljuju rodne stereotipe.

  • Dio tvog rada se bavi i stuacijom na Univerzitetu Crne Gore i slaboj zastupljenosti žena u inžinjerskim oblastima na menadžerskim pozicijama. Šta je konkretno problem sa tim?

Studija slučaja na Univerzitetu Crne Gore sprovedena je na dva fakulteta, na Elektrotehničkom i Mašinskom fakultetu, obzirom da se na ovim fakultetima istražuje i predaje o vještačkoj inteligenciji. Statistika dokazuje da je i UCG dio globalnog trenda nezastupljenosti žena u ovim poljima. Neki od zaključaka su da je zbog toga mnogo manja vjerovatnoća formiranja više raznorodnih grupa, koje bi radile na određenim projektima poput istraživanja vještačke inteligencije. Kako bismo za rezultat imali sisteme vještačke inteligencije koji su nepristrasni i jedino takvi na korist društvu uopšte potrebno je da u njihovoj izgradnji, odnosno kreiranju, učestvuju svi.

  • Mislim da smo svi zapamtili tvoju izjavu da bi jedino bilo ravnopravno da sad u narednih puno godina žene budu na svim bitnim funkcijama, sve dok se taj njhov broj ne izjednači sa brojem muškaraca koji su te funkcije držali do sada. Jer bi pola-pola u odnosu muškarci i žene i dalje bilo neravnopravno, gledano sve zajedno. U kakvom društvu živimo i koliko je uopšte moguće da dođemo i do tog pola-pola?

Jedan od najvećih komplimenata koji meni može biti upućen jeste da sam nečim što sam rekla ili uradila doprla do nekoga, pobudila ideju i podstakla na razmišljanje. S tim u vezi je i ta moje izjava bila više upućena osvješćivanju mogućnosti da na svim rukovodećim mjestima budu žene, ali nikako ne gubivši iz vida da feminizam u biti jeste jednakost i jednake šanse. Želim da vjerujem da živimo u društvu koje se mijenja, iako postoje mnogi načini da ga drugačije opišemo zadržala bih ideju da je podložno promjeni. Da bi ta promjena bila pozitivna, principi na kojima se zasnivaju ljudska prava su njen akselerator.

  • Da li si ti imala nekih iskustava sa drugačijim odnosom zbog toga što si žensko, na fakultetu i kasnije na magisteriju u Moskvi?

Nisam, imala sam privilegiju da studiram na institucijama koje mahom imaju svijest.

  • Šta su po tebi najveće prepreke za rodnu ravnopravnost i zašto je tako teško sprovodiva, posebno na primjer na univerzitetima na kojima inače odnos studenata i studentica jeste ravnopravan, ali se to ne prenosi na više nivoe?

Uvijek mi se sviđala metafora staklenog plafona, zato što odlično oslikava ono što je problem rodne ravnopravnosti. Na tragu te metafore možemo govoriti o višeslojnom staklu, i o tome da se u kontekstu napredovanja žena u visokom obrazovanju na tu vrstu prepreke nailazi na svakom koraku. Kako se u hijerarhiji penjemo naviše u visokom obrazovanju, sve je manje žena, a to je naročito vidljivo u poljima poput inžinjeringa. Akademske institucije nose kao obavezu etičnost, a primijenjeno to znači da trebaju da djeluju u skladu sa tim principima, te da sistemski problem zahtijeva sistemsko rješenje. Napredovanje u akademskim zvanjima za žene je često mnogo sporije mego za muškarce.

  • Da li svi mi možemo uticati na to da društvo u kojem živimo bude ravnopravnije i bolje i kako?

Jedino ako osvijestimo što je obraz i obrazovanje, poveznicu ova dva pojma u konotaciji obraza je etičnost, dok obrazovanje bez obraza nije ništa. Jedan od načina na koji se ovaj problem može riješiti jeste primarno kroz prepoznavanje činjenice da on postoji, a onda kroz formiranje obrazovnih politika. Želim da naglasim da vjerujem da bi postavljanje kvote za zastupljenost žena bilo vještačko (ovdje u negativnoj konotaciji), ali da takođe vjerujem da postoje načini za inspirisanje djevojčica da budu inžinjerke. Značaj ovih politika ogleda se u usmjerenosti na jedan opšti cilj, a to je cilj društva jednakih šansi.

Tekst je nastao u okviru projekta “Uvođenje rodno osviještenih politika u visoko obrazovanje” (UNIGEM), koji provodi TPO fondacija uz finansijsku podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.