«Ravnoteža» Svetlana Slapšak – tri romana u jednoj knjizi

Autor: Hana Kazazović

Roman «Ravnoteža» Svetlane Slapšak će meni ostati u pamćenju kao roman koji na najbolji način predstavlja žene – ono što one jesu i ono što one mogu. Nisam do sad pročitala puno knjiga koje su imale tako lijepo i kompleksno razrađene ženske likove. Svaka posebno bi mogla biti nositeljica jednog romana, a ovako sve na jednom mjestu su ekipa koju sam iščitavala sporije nego što knjige inače čitam, samo zbog toga što mi je bilo zanimljivo i što sam htjela da se svakom poglavlju posvetim sa pažnjom, da mi nešto ne promakne.

A u suštini, ukratko se u knjizi radi o nekoliko žena u Beogradu za vrijeme ovog posljednjeg rata. One ne mogu da se pomire da u njihovo ime ubijaju njihove poznanike, prijatelje, rođake… pa rade ono što mogu – skrivaju ih od mobilizacije.

Nešto najbliže glavnoj junakinji je Milica. Ona ima kćerku, mamu i najbolju prijateljicu (sve su takođe bitni likovi). Zarađuje prekucavajući rukopis jednog velikog nacinalnog pisca, a dok to radi sebi oduška daje pišući roman za sebe, nešto u stilu sestara Bronte.

U suštini, u knjizi se na neki način pojavljuju 3 romana – ovaj koji govori o glavnim junakinjama u Beogradu, onaj koji Milica prekucava, jer se njegovi dijelovi svako malo pojave i čitamo i njih. A tu je i onaj koji Milica piše i koji sam i ja pažljivo pratila i jedva čekala da vidim šta će se tu desiti sa glavnom junakinjom.

Zanimljiv je način i na koji je taj roman nastajao – njena najbolja prijateljica Dara je ujedno i aktivna čitateljka tog romana i neko ko svojim molbama, savjetima i kritikama utiče u kojem pravcu će se ta priča razvijati. Tako je bilo i prilično komičnih situacija kad se Dari nije svidio lik kojeg je Milica uvela u priču pa ga je Dara «istjerala» argumentima i kritikama :D

I te sve naizgled nepovezane teme u stvari služe kao kostur za priču koja se plete i koja je u stvari suština romana «Ravnoteža». To su kritika vremena koja su bila takva kakva jesu, kritika svega što se dešavalo, političkih previranja i odluka koje su sve kreirale. Tu je i precizno seciranje situacije tih ratnih godina i nešto što bi se moglo nazvati jasnim stavom o tim vremenima i krivcima.

I premda to nigdje nije možda napisano, cijeli roman je priča o besmislu i bespotrebnosti rata koji je zadesio ove prostore i nepovratno uništio gomilu života.

Stoga je posebno upečatljiv «Epilog» napisan kao pismo Dare Milici godinama kasnije, u kojem ona prepričava sudbine ljudi sa kojima su u Beogradu tih godina stanovali i spašavali ih. U njemu Dara prenosi i utiske iz Sarajeva koje je posjetila nakon rata, o Šemsi koja nije mogla podnijeti smrt porodice i o svim neizrečenim tugama koje Svetlana Slapšak tako dobro opisuje na specifičan, indirektan način.

Pročitala sam kritiku (osvrt) na «Goodreadsu» gdje jedan čitatelj žali što ovaj roman nema bar 600 strana i mogu se složiti sa njim. Prosto je knjiga zanimljiva i dinamična i nakon čitanja neće tek tako ispariti iz glave.

Najbolji opis romana je dao Dragan Velikić pa vam preporučujem da ga pročitate (fotografija zadnje strane korica romana).