Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

Ne znam znate li vi onu Rumijevu priču o slonu u tami? Ako ne znate evo da prvo nju ispričam.

Neki Indijci dovedoše slona, pa ga zatvoriše u tamnu sobu. Gomile su ljudi ulazile u tamnu sobu da bi gledale slona. Budući da pogledom nisu mogli prodrijeti kroz mrak, svako htjede rukom opipati slona.

Ruka jednoga čovjeka taknula je slonovu surlu. “Taj je stvor nalik na morsku pijavicu”, reče taj čovjek.

Ruka drugoga čovjeka napipa slonovo uho. Njemu se slon bez ikakve sumnje učini lepezom.

Ruka trećega kliznu niz slonovu nogu. “Po meni, slon ima oblik stupa”, izjavi on.

Četvrti, opet, dotaknu slonova leđa. “Nedvojbeno, slon je poput carskoga prijestolja”, ustvrdi.

Opisi su im bili različni, jer su ovisili o njihovim različnim i djelomičnim prilazima. Da je svatko od njih ponio svijeću, razlika ne bi bilo. 

Čulno je oko baš poput dlana ruke: dlanom ne možeš prekriti cijeloga slona.– Rumi

Po ovoj njegovoj priči je nastala i pjesma “Slon” Jovana Jovanovića Zmaja, pjesnika mog djetinjstva. Ako želite da se podsjetite, pjesmu možete pročitati ovdje.

Zašto sad spominjem ovog slona?

Kad god gledam sva silna prepucavanja i sve ono što se vrti po medijima u Bosni i Hercegovini, meni na pamet padnu ova priča i pjesma. Sve te vođe i ljudi koji se o Bosni i Hercegovini “brinu” i koji je “vode”, meni liče na ove ljude koji opipaju samo jedan dio slona i onda na osnovu toga donose zaključke o tome kako on izgleda. Odnosno, oni gledaju taj svoj komadić BiH i drže se njega, ne pokušavajući da sagledaju širu sliku, možda čak i ne znajući da postoji šira slika. A taj njihov komadić vrlo često ima veze samo sa nekim njihovim ličnim interesom ili samo sa onim do čega oni mogu dobaciti u skladu sa svojim znanjima i sposobnostima.

Ne znam jeste li uspjeli prepoznati sličnost? Bošnjaci se drže svog komadića i ne brinu previše o Hrvatima i Srbima i svima ostalima koji ovdje žive. Hrvati se drže svog komada zemlje, neba ili stvarnosti i ne vide da nisu sami i da ne mogu opstati sami. Srbi isto gledaju u svoje i jednako kao i ostali, ne misle o Bošnjacima i Hrvatima. Svi se pozivaju na neke svoje vitalne nacionalne interese, a koliko ih zaista štite dovoljno govori ovaj masovni odlazak iz Bosne i Hercegovine.

I ne radi se tu samo o nacijama. Vrlo je slična situacija i sa gradovima. Mnogi će reći da Sarajlije ne vide dalje od Sarajeva i da niti znaju, niti ih zanima šta je u Mostaru ili Bihaću. U Ljubinju ćete čuti kako je Banjaluka zaboravila da oni i postoje i da je ne sikira ništa što se nalazi izvan nje. I da ne nabrajam gradove dalje, svuda je uglavnom isto.

Onda se izmakneš malo dalje pa pogledaš tu BiH i vidiš da je sva isprepletena i da smo svi naslonjeni jedni na druge, a da mnogi i jesmo i jedni i drugi i treći i peti i da se ne možemo svrstati nigdje. I odmakneš se još koji korak dalje pa vidiš da svi u stvari imamo nešto što je dobro i ono što bi valjalo popraviti. I da to dobro može biti dobro svima.  Pa se zapitaš zašto smo blesavi i toliko ludi da vječito gledamo u mane jedni drugima i vječito zapinjemo za ono što ne valja, a nikako da se fokusiramo na ono što bi nas moglo povezati.

Milion puta sam čula da dobiješ ono na šta se fokusiraš. Primjenjivo je u životu svakog pojedinca, ali je takođe vrlo primjenjivo u kolektivitetu. Ako svi samo gledamo u mane i samo o njima pričamo, sve one dobre stvari se zagube i izblijede i rekao bi da i ne postoje.

Ja u Bosni i Hercegovini baš volim sve te različitosti. Ja sam ona koja u Bihaću uživa slušajući Krajišnike kako pričaju, a onda isto tako uživam u Hercegovini slušajući ikavicu.

Ja sam ona koja vrlo često ne zna iz kojeg je jezika tiganj a iz kojeg tava i ko kaže mrkva a ko šargarepa. O hljebu i kruhu da ne govorim. I stvarno ne pretjerujem kad kažem da uživam u tome da učim nove riječi i da ih koristim kako i kad se meni koriste.

Ja sam ponosna na to da me treba pitati kad čitam nešto na kojem je pismu jer ćirilicu i latinicu skoro ne razlikujem nego su mi iste i podjednako važne. I to što juni zovem lipanj mi je logično jer obožavam lipu i tako mirisan mjesec zaslužuje da se zove lipanj i da mu se tako oda počast. Ali ću isto tako reći da je kolega mahmuran i ubaciti to h tamo gdje mnogi nisu navikli jer mi zvuči ljepše i bolje opisuje tu njegovu usporenost i pogubljenost izazvanu malo lošijom procjenom količine alkohola koje mu organizam može podnijeti. Jednako kao što ću maksuz otići negdje i zamoliti prijateljicu da mi halali što je nisam nazvala kao što sam obećala.

Znam, mnogi se na sve ove stvari osipaju i mnogi bi da sve pročiste i da nas svrstaju u tačno definisane kutije. Mnogi misle da će “miješanjem” izgubiti na svojoj originalnosti i da će to njih nekako oštetiti.

A meni je upravo pomiješanost bogatstvo i ono što volim ovdje. Meni su svi kontrasti Bosne i Hercegovine nešto što bih isticala i pokazivala kao najvrjedniji biser, jer to i jeste tako. Ono kad se voziš putem kroz neka sela i gledaš oko sebe planine i klisure, a dva sata kasnije imaš osjećaj da si na moru, a u stvari si u Hercegovini. Ili kad se zaroviš u narodne nošnje pa sagledaš njih bar desetak vrsta i ne znaš koja je ljepša i bogatija. Ili kad poslušaš gangu, gusle ili sevdalinku. A sve na tako malom prostoru i sve iz duše nastalo.

Zar to nije bogatstvo i zar to nije nešto u čemu bismo svi mogli uživati?

Znam da ima onih poput mene koji u svemu tome uživaju i koji jednako kao i ja oko sebe gledaju fokusirani na pozitivno. Onih koji vide cijelog slona, a ne samo jedan njegov dio. I to je jedini način da ovaj prostor i ljudi krenu naprijed.

Jer niko od nas nije ni po čemu bolji ili vrjedniji od drugog. I niko ne može sam. Samo još da počnemo gledati cijelu sliku i da krenemo uvažavati jedni druge. Da svaki put kad imamo dilemu damo sebi vremena i probamo razumjeti, a ne osuditi. Da poželimo upoznati drugačije, jer tek kad nešto upoznamo to možemo i razumjeti. Pa možda i voljeti, jer na kraju ni to nije tako teško.

Da, znam da sam utopista.