Šta je u stvari pravi odmor? Kako se zaista odmoriti bar jednom godišnje?

Autorica: Hana Kazazović

Da, inspiraciju za ovaj tekst sam dobila dijelom i zbog toga što je ljeto, makar kalendarski. A dijelom i zato što se osjećam kao kad imate one autiće na baterije, pa im baterije budu pred kraj i onda idu usporeno i zapinju stalno sve dok ne stanu potpuno.

A i ovo što hodam po BiH povremeno, na dan – dva – tri me potaklo na razmišljanje. Jer se nakon svakog takvog puta osjećam bolje i ispunjenije, makar otišla samo 100 km od Zenice. I onda sam razmišljala kako je možda pravi način da se odmaramo taj da svako malo imamo pauzice i putovanja od 2-3 dana. Putovanja u kojima ćemo stvarno otići negdje gdje nismo prije bili i upoznati novo mjesto i promijeniti okolinu.

Pa sam onda pitala ljude na mojim društvenomrežnim profilima šta oni više vole – jedan odmor od 15 dana ili 5 puta po 3 dana – sve u toku jedne godine. Evo ispod i rezultati tih mini anketa. Mali je uzorak ali otprilike neke stavove možemo iz toga uočiti.

A pošto sam štreber, onda je i sljedeći korak bio logičan – da pitam stručne ljude o tome šta je pravi odmor. Imam sreću pa sam prošle godine upoznala dvije divne žene kojima je struka psihologija, Nerminu i Slađanu, pa sam pitala njih.

Objema sam postavila isto pitanje: Šta je bolje za mozak i kad se stvarno bolje odmorimo? I da li je moguće, ako ne vodimo računa o sebi tokom cijele godine i ne praktikujemo stalna odmaranja u smislu – odmak od obaveza i posvećivanje bilo kakvoj vrsti rekareacije ili hobiju – da li je moguće za 15 dana sve nadoknaditi? I dodatno pitanje u skladu sa tim – kako se odmarati – preporuke?

Nermina Vehabović Rudež: Naš zadatak je da se bavimo osluškivanjem sopstvenog tijela i biranjem adekvatnog odmora za sebe.

Obično su u stresu pogođeni svi ljudski dijelovi – i duh i tijelo. Možda nekad više osjećamo fizički umor, a zapravo je on nastao od psihološkog zamora. Na primjer, ljudi koji kopaju zemlju i rade teške fizičke poslove obično osjećaju fizički umor ali ne i psihički. Za razliku od njih, ljudi koji rade sa ljudima, odnosno oni kojima su zahtjevna radna mjesta, osjećaju psihički umor koji se reflektuje i na fizički.

Kako revitaliziramo svoj duh i tijelo?

Načini su raznoliki. Koliko ima ljudi toliko sigurno ima i načina. Ono što se preporučuje je da bude zatupljeno sve – od fizičkog rada do nekog tjelesnog odmora – slušanja muzike, šetanja, trčanja, pravljenja hrane i sl. Ono što ja uvijek naglašavam jeste da se čovjek treba voditi i svojom ličnošću, odnosno da treba pratiti šta njegovom tijelu i duhu odgovara. Ako vam se trčanje ne uklapa u način na koji vi obnavljate svoje tijelo, onda naravno ne trebate trčati. Ako vas odmara da kopate cvijeće, šetate, da se bavite zdravom ishranom – onda to radite i tu nalazite svoj smisao.

Odmori koje su uveli stranci upravo govore o tom vidu revitalizacije – agro turizam, robinzonski turizam – to su pokušaji povratka čovjeka na ono što je nekad radio i bio na neki način bolje zaštićen od stresa. Nije bilo tog pritiska za uspjehom, za ostvarivanjem visokih očekivanja, za borbom za opstanak na ovakav način itd. Okopavanje bašte, odmaranje svih čula od stimulacija koje dolaze iz vanjskog svijeta, glasne muzike, TV sadržaja koji su prisutni i koji nas opterećuju, novinskih članaka itd.

Naš zadatak je da se bavimo osluškivanjem sopstvenog tijela i biranjem adekvatnog odmora za sebe.

Pokazalo se u istraživanjima da ako čovjek brine o sebi, onda će nalaziti balans između odmora i rada. Tako je i sa godišnjim odmorima.

Ako samo radimo, radimo, radimo, a onda kažemo “E sad ću se odmoriti 15 dana” najvjerovatnije će tijelo poslati signal u vidu neke prehlade, groznice, alergije itd. baš na početku vašeg odmora, što znači da smo se jako preforsirali tokom godine.

Zato je dobro sebi obezbijediti kraće odmore u toku godine kako bi nam onda ljeti ili zimi bilo dovoljno 10 dana da se odmorimo. Ako to ne priuštimo sebi, onda očekivanje da ćemo se odmoriti samo za 15 dana tokom ljeta je iluzorno i vrlo često završi sa nekim od obolijevanja fizičkih – viroze, nekih upala i vrlo često se čudimo otkud nam baš to sad. E to je preforsirano tijelo, bilo je u iščekivanju i napetosti dok se radilo, dalo svoj maksimum i kad je došlo do opuštanja došlo je i do otpuštanja na svim nivoima i opao je imunitet i doveo do oboljevanja.

U biti istraživanja pokazuju da je dobro manje a češće se odmarati. Ja mogu govoriti po sebi, obzirom da radim prilično zahtjevan posao, posao sa ljudima – ja sam ustanovila da se moje tijelo i moj duh ne mogu odmoriti za 15 dana pa onda moj godišnji odmor obično traje 20 radnih dana, odnosno gotovo čitav mjesec, gdje ako malo osluškujem sebe i svoje biće onda vidim da sam prvih desetak dana još uvijek na nivou posla, buđenja u isto vrijeme, nekih aktivnosti koje su zapravo rutinske i koje sam obavljala i tokom posla. Tek onda nakon 10-og dana počinje lagano opuštanje kad tijelo i moje biće dobiva ono što mu treba.

Znači poruka – treba svako za sebe individualno da traži, ali je dužan da se brine o sebi i da ispituje načine koji mu odgovaraju kako da provede godišnji odmor. Godišnji odmor zapravo treba biti mjesto relaksacije, a vrlo često je mjesto dodatnog stresa. Ako smo odgovorni za sebe onda ćemo zaista da se potrudimo da imamo godišnji odmor koji će biti prilika da se obnovimo za ono što dalje slijedi.

Slađana Cvjetković: U toku godine potreban nam je bar jedan veliki odmor (idealno 3 sedmice) i više kraćih

Da bismo se potpuno odmorili u najboljem slučaju je potreban godišnji odmor od 3 sedmice. U prvoj sedmici počinje opuštanje i lagani izlazak iz radnih obaveza. Misli polako odvajamo od posla i pripremamo se za aktivnosti koje dolaze. Tada je druga sedmica potpuno opuštena i bez razmišljanja o poslovnim obavezama, bez žurbe. U toj drugoj sedmici smo svjesni da smo sledeće sedmice takođe slobodni, kao što smo bili i sedmicu ranije. Treća sedmica odmora najčešće sadrži povratak sa puta i pripremu za radne obaveze. Počinje se razmišljati o poslu.

Kakve aktivnosti praktikovati na odmoru? 

Sve one koje nisu “pod moranje”, odnosno bez velikog planiranja satnice i mjesta koja se “moraju obići i vidjeti”, knjiga koje se “moraju pročitati”, rodbina koja se “mora obići”, poslovi u bašti, kući koji se “moraju uraditi” i sve ono stići što ne postižemo dok radimo. Isključiti sat, mobilni telefon, računar. Bez zavirivanja u mailove i kontakte sa kolegama. Biti ovdje i sada, u trenutku i mjestu.

Sve više preovladava mišljenje da za vrijeme odmora “moramo” da budemo aktivni, da su nam dani ispunjeni, da ne smije biti dosade. Dosada je ok i leškarenje bez plana i cilja. Ponekad tijelo traži mirovanje i da se ne radi ništa, da se ni po čemu ne ispunjava vrijeme, ali uvjerenje da vrijeme odmora treba biti ispunjeno rekreativnim aktivnostima ne dopušta opuštanje. Odmor treba ispuniti aktivnostima koji tog trenutka prijaju i iza kojih ne stoji “moram”.

Najčešće je na ovim prostorima odmor 15 dana, tako da je vrijeme “isključivanja i uključivanja” u poslovne obaveze skraćeno i provocira osjećanje užurbanosti da se sve stigne, što dovodi do potrebe odmora od odmora jer mnogo toga se mora stići.

Pored ovog velikog odmora bi bilo dobro bar na svaka dva mjeseca uzeti dan ili dva i povezati ga sa vikendom. To je vrijeme kada je važno posvetiti se sebi, svojim potrebama, porodici i biti izvan mailova. Pogotovo je ovo važno kada primijetite da smo zasićeni svakodnevnicom, da teže ustajemo, da smo razdražljivi, umorni.

Za kratke odmore se može otputovati negdje (zato se i nude spa vikendi), ali se može biti u svom okruženju ali bez savremene tehnologije koja nas povezuje sa poslom, koja nas ne čini dostupnim poslodavcu i kolegama (isto važi i za veliki odmor). I baviti se aktivnostima koje tog trenutka prijaju i željene su.

Naravno ne treba zaboraviti ni dnevne odmore jer je jedna od važnih potreba čovjeka potreba za povlačenjem (iz socijalnog svijeta), odnosno vrijeme samo za nas. Vrijeme za zadovoljavanje ove potrebe je individualno i varira od par minuta do par sati.

Odmori svakako znaju biti iscrpljujući jer se mijenja porodična rutina, te članove porodice upućuje jedne na druge više nego što je to uobičajeno. Sve to može dovesti do problema u komunikaciji i konflikata, a koji dodatno mogu biti opterećeni “obaveznim ispunjavanjem planiranih aktivnosti”. Svako insistiranje na obaveznosti, ispunjavanju planova obilazaka i slično ometa procesa opuštanja i isključivanja iz svakodnevnice.

Odmor je spontana aktivnost koja treba da relaksira tijelo ali i psihu, a praćenje signala koje nam tijelo daje omogućava ovo. I zato – ako nam se taj dan leži i ne ide u obilazak, ispunimo to sebi jer tijelo želi da se odmori od kretanja, a psiha od stimulacije. 

I lijepo je da je ponekada dosadno. Kada osjetimo dosadu obratimo pažnju na svoje tijelo, obratimo pažnju na okruženje, zatvorimo oči, naglo zgrčimo mišiće tijela, zadržimo ih na trenutak  i otpustimo ih i počnimo  sebi da dajemo instrukciju kako mišić po mišić opuštamo i osjetimo tu lakoću.

I da rezimiram, u toku godine potreban nam je bar jedan veliki odmor (idealno 3 sedmice) i više kraćih. Da bi se zaista odmorili potrebno je ostaviti sredstva rada i komunikacije i učiniti sebe “nedostupnim”, a aktivnosti na odmoru prilagoditi trenutnim našim potrebama bez strogih zacrtanih planova i moranja. Tek kada se oslobodimo kontakta sa svakodnevnicom i moranja i trebanja, te detaljnog  planiranja kada se posvetimo trenutku tada se opuštamo, a opušteno tijelo vodi i psihološkoj opuštenosti.

I šta na kraju da vam kažem, osim da se predugo nisam odmarala kako treba, pa mi je sad potpuno jasno što se osjećam kao onaj autić sa praznim baterijama. I mislim da je velika većina nas u sličnoj situaciji, jer teško sebi možemo priuštiti odmora koliko bi nam trebalo. Zato se valja snalaziti u skladu sa mogućnostima, a konkretno to prvo znači obezbijediti sebi svaki dan kvalitetno vrijeme za odmaranje i udaljavanje od gomile vanjskih uticaja koje imamo. Da, tu mislim i na buku i na internet i na TV. Sjedenje pored rijeke i gledanje u nebo? Upravo to, za početak. Što češće.

 — —