Tri događaja kojima sam obilježila praznik Osmi mart

Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

U maju blog Cyber Bosanka puni deset godina i krajem prošle godine sam odlučila da to obilježim pisanjem o «svemu što je važno». Tako sam nazvala sve ove tekstove koje pišem o zanimljivim i entuzijastičnim ljudima, osobama sa invaliditetom, ljudskim pravima i svemu ostalom što definitivno ne puni naslovnice niti obara rekorde čitanosti, ali je važno. Meni, a i ljudima koji čitaju ovaj blog, sigurna sam.

Upravo zbog toga je jedna od mojih odluka i da posjetim što više dešavanja koja na bilo koji način govore o tim bitnim temama. Na takvim mjestima učim i širim svoja znanja i vidike, te upoznajem ljude koji me inspirišu. Zato sam krajem prošle sedmice provela dva dana u Sarajevu i o tome ću vam pisati u ovom tekstu, jer mislim da neke stvari koje sam doživjela zaslužuju ostati trajno zabilježene.

1. Konferencija «Vremeplov: Bile smo, jesmo i bićemo»

Zbog čega mi je Osmi mart važan praznik pisala sam u tekstu Zašto obilježavam, ali ne slavim Osmi mart? Zato mi je i privukla pažnju najava konferencije “Vremeplov: Bile smo, jesmo i bićemo” na Facebooku, pa sam poslala prijavu za prisustvovanje. Organizovala je Westminster fondacija za demokratiju u BiH u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost spolova BIH, a održana je u Parlamentarnoj Skupštini BiH 7. marta.

Zašto me zainteresovala ova konferencija? Zato što je u najavi pisalo da će sve biti podijeljeno u 3 dijela – prvi koji će govoriti o ženama u prošlosti, drugi koji govori o ženama danas i treći koji daje viziju budućnosti.

Zaista, ovaj koncept je veoma zanimljivo urađen te smo imali priliku gledati nešto što bih voljela da nastavi dalje svoj život. Naime, pet glumica je odglumilo i ispričalo životne priče pet značajnih žena iz naše prošlosti. To su bile Staka Skenderova, Rifka Levi, Ševala Zildžić – Iblizović, Vahida Maglajlić i Vera Šnajder. Svaka od njih je imala zanimljiv život, a važan jer su svojim postupcima utabale neke nove staze i za nas danas.

Puno je drugačije kada o njima pročitate nešto i kada ih ovako gledate. Svaka od glumica je dočarala ženu koju je predstavljala i zaista sam imala utisak da Staka Skenderova priča o tome kako je živjela i ulazila svuda, i u kafanu i u crkvu jer je nosila mušku odjeću i kako je obrazovala djevojčice. Ili da je Ševala Zildžić –Iblizović zaista tu da nam ispriča o svom školovanju u muškoj gimnaziji uprkos svim «zakonima mahale».

Odličan potez i ideja Westminster fondacije. Drago mi je da su iskoračili iz šablona i napravili ovo. Stvarno bi bilo super da sa ovim performansom naprave turneju, posjete škole i predstave ove žene i malo širim narodnim masama.

Da ne zaboravim i imena žena koje smo gledali, jer su zaista bile odlične i zaslužile su da i njih spomenem. To su bile Suada Ahmetašević kao Ševala Zildžić-Iblizović; Senka Oruč kao Vera Šnajder; Lejla Džanović kao Vahida Maglajlić, Amila Terzimehić kao Rifka Levi i Amina Begović kao Staka Skenderova.

Drugi dio konferencije je takođe bio zanimljiv. Imali smo panel razgovor u kojem su učestvovale žene koje čine današnjicu i koje svojim djelima otvaraju nove puteve za one koje će tek doći. Tu su bile Razija Mujanović o kojoj ne mogu reći ništa što već ne znate, osim da je beskrajno simpatična i zanimljiva govornica. Tu je bila i Marijela Margeta – Hašimbegović koja nam je pričala o svom radu na poziciji direktorice Narodnog pozorišta u Sarajevu. Tu su bile i Ljiljana Kunosić, direktorica Bingo Tuzla i Lana Prlić, potpredsjednica SDP-a, te Maja Hadžiselimović, inžinjerka robotike.

Meni je Maja svakako bila najzanimljivija zato što je znam od malena i zato što pratim pažljivo šta sve radi na promociji robotike i ohrabrivanju djevojčica da slijede svoje snove. I na ovoj konferenciji je iskoristila priliku da istakne stvari koje su važne, poput one da se u bilo kakvim akcijama ne izdvajaju djevojčice jer je jako važno da i dječaci znaju šta sve njihove kolegice mogu napraviti. Još nam je ispričala da mi i nismo baš zaostali za svijetom jer je ona i u Njemačkoj najčešće jedina djevojka u timu od 30-40 muškaraca, tako da svi ovi problemi sa slabom zastupljenošću žena nisu rezervisani isključivo za naše prostore.

U svakom slučaju je ova konferencija meni bila pravo osvježenje i prilika da naučim neštoi da se još jednom upoznam sa činjenicom da mi oko sebe imamo itekako mnogo žena koje rade super stvari i čiji rad vrijedi pratiti.

2. Konferencija «Položaj i zaštita novinarki u bosanskohercegovačkim medijma»

Drugi dan, odnosno konkretno praznik, Osmi mart sam provela na ovoj konferenciji koju su organizovali Udruženje BH novinari u sklopu IMEP projekta. Tu sam takođe čula mnogo korisnih i zanimljivih stvari. Prije svega smo imali priliku poslušati detalje o istraživanju «Položaj novinarki u BiH» koje su nam predstavile Prof. dr Zarfa Hrnjić Kuduzović i Doc. dr Zlatiborka Popov Momčinović, autorice istraživanja. Moram priznati da je tu mnogo zabrinjavajućih podataka, a možda najporaznija od svega je činjenica da mnoge novinarke uopšte ne reaguju na mobing niti prijavljuju bilo kakve provokacije i napade zato što – ne vjeruju da ih iko može zaštititi, zbog straha, ali i zbog toga što ne znaju šta su sve njihova prava i mogućnosti.

Zanimljivi su bili i paneli sa Svjetlanom Milišić Veličkovski, sutkinjom Vrhovnog suda Federacije BiH i Jasminkom Džumhur, ombudsmenkom za ljudska prava BiH o zakonskom okviru za zaštitu novinarki u BiH, te o ulozi institucija u zaštiti prava i sloboda novinarki. Ovaj panel je meni u stvari dodatno potvrdio koliko tužilaštvo i sudstvo kod nas ne uspijevaju da rade svoj posao i upravo zato ih ja najčešće krivim za najveći dio problema ove države. Ista stvar je i sa zaštitom novinara i novinarki i prosto je nemoguće očekivati da se stvari ovdje pokrenu na bolje dok ne budemo imali brže i efikasnije rješavanje sudskih procesa. I vjeru u to da sudovi zaista mogu služiti zaštiti ljudskih i svih drugih prava građana u BiH.

Treći panel je pokušao dati odgovore na pitanja – Da li novinarke mogu i žele biti ravnopravne sa svojim kolegama muškarcima? Kako reagiraju novinari i novinarke na prijetnje i pritiske nad kolegicama? Ima li profesionalne solidarnosti unutar medijske zajednice i bh.društvu općenito? O ovim pitanjima su diskutovale Sandra Gojković Arbutina, glavna i odgovorna urednica Nezavisnih novina, Vera H. Soldo, vlasnica portala republikainfo.com iz Mostara, Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja i Andrijana Pisarević, glavna i odgovorna urednica srpskacafe.com iz Banjaluke.

Posebno zanimljivo je bilo slušati pitanja i komentare iz publike, a uglavnom je bila sastavljena od novinarki i nekoliko muških kolega, premalo obzirom na važnost tema. Moje mišljenje je da o ovim temama nije nikad previše priče zato što još uvijek za ženu koja dobro radi novinarski posao kažu kako «ima muški mozak» i to nam otprilike govori sve.

3. Izložba ilustracija iz knjige #ŽeneBiH

Znam da sam vam spominjala ovu knjigu i znam da je neki od vas i imaju već kod sebe. Nisam imala dilemu oko toga da je najbolji način za obilježavanje Dana žena prisustvovanje izložbi ilustracija iz ove knjige. To je ujedno bila prilika da autorice lično pozdravim, jednu od njih prvi put uživo iako se godinama pratimo i dopisujemo na društvenim mrežama.

Meni je ova knjiga važna zato što sam za mnoge bitne žene iz istorije Bosne i Hercegovine prvi put saznala zahvaljujući njima. Mnoge od njih su svojim radom dovele do toga da danas imamo sve što imamo zato što su rušile predrasude, borile se za svoja prava a svakom svojom pobjedom krčile puteve i za nas. I većina ih je zaboravljena, gurnuta tamo negdje daleko od javnosti kao da nisu bitne. Veliku stvar su Hatidža, Maša i Amila napravile ovom knjigom. Veliki je to posao – od same ideje do skupljanja svih biografija, organizovanja sa svim ilustratoricama, pisanja i štampanja knjige. Bila sam beskrajno ponosna na svaki korak koji su napravile i prosto sam morala biti i na izložbi.

A da je bila gužva i da nisam usamljena u mom oduševljenju cijelim projektom se vidjelo čim sam se primakla Umjetničkoj galeriji BiH. Prepuna sala i sve super ljudi koje u većini znam – iz viđenja, sa društvenih mreža ili iz nekih ranijih susreta. Baš mi je bilo divno i jako mi je drago da je Ambasada Velike Britanije prepoznala značaj ove priče i pomogla organizaciju izložbe. Nije bilo boljeg načina i društva da se ovaj praznik obilježi.

Izložbu do 23. marta možete pogledati u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu. A ja bih jako voljela kad bi se mogla pogledati u još nekim gradovima u BiH, pa eto ideje za neke nove inicijative ljudi koji to mogu pogurati i organizovati.

Umjesto zaključka

Kada sam na Facebook stranici objavila svoj tekst o obilježavanju Osmog marta, jedna čitateljka mi je napisala kako bi voljela da ima priliku prisustvovati nekim drugačijim obilježavanjima ovog praznika u odnosu na one kod nas ustaljene proslave. Spomenula sam joj da u Sarajevo idem na takva dešavanja, a ona mi je rekla da u njenom gradu toga nema. I zamislila sam se nad tim.

Znam da je u Zenici Centar ženskih prava organizovao šetnju 7. marta i to je pohvalno za ovaj grad. Ali je zaista važno da i druga mjesta dobiju priliku za podsjećanje zbog čega je ovaj dan važan i zašto i kako je nastao. Mislim da je samo potrebno malo volje, mašte i kreativnosti da se naprave zanimljive stvari i nadam se da ćemo u godinama koje dolaze imati različita dešavanja ne samo u Sarajevu i Banjaluci, nego i u Kaknju, Bihaću, Maglaju i bilo gdje u BiH.

Zato i napisah ovaj tekst da eventualno posluži kao inspiracija i ideja svima onima koji žele isto. A ako ćemo realno, uopšte ne moramo čekati iduću godinu – ovo su teme o kojima možemo i trebamo pričati tokom cijele godine.