U BiH postoji mnogo onih koji će prepoznati iskrenost i dobre namjere, kad se pojave

Za one koji nisu u toku – u nedjelju je održano okupljanje u Zenici na mjestu pogibije Amera Pivića, osamnaestogodišnjeg momka koji je nešto iza 21 sat čekao autobus da se vrati kući i nastradao u pucnjavi između nekoliko lica koja inače imaju sklonost ka pucnjavama po gradu. I nije prvi put da nastrada u njima neko nedužan. Kada sam pročitala vijest o tome, u noći sa subote na nedjelju, osjetila sam potrebu da nekako reagujem, te sa prijateljem napravila event na Facebooku pozvavši ljude da se skupimo u nedjelju u podne i položimo cvijeće. Detaljno o tome sam pisala u tekstu Kako je nastalo okupljanje “Hoćemo mirnu Zenicu!” i nekoliko riječi o samom dešavanjupa koga zanima može pročitati.

Međutim, od tada mi se mnogo stvari vrti u glavi.

Prvo, vezano za pojavljivanje u medijima – u BiH je vrlo lako dospjeti u medije. Lično sam u nedjelju dala nekoliko izjava televizijama jer su me prepoznali kao inicijatora okupljanja. U ponedjeljak sam takođe davala neke izjave putem telefona, a nisam imala vremena gostovati u dnevniku TV1 zbog obaveza, mada su me zvali. Kad ukucam svoje ime u Google vidim da se na mali milion portala spominjem kao “Zeničanka koja je pozvala građane…”. I to mi je sve malo zastrašujuće, iskreno. Zastrašujuće u smislu – uradiš nešto totalno impulsivno i bez razmišljanja i vaganja “treba li to, hoću li i je li pametno” i nakon toga si svuda – ne možeš to izbjeći ni kad se trudiš ne znam kako. Zastrašujuće i u smislu da na sve one pozitivne poruke podrške i sl. dobiješ i bar 20% negativnih koji te pljuju i prozivaju, a znaš da ima bar još toliko onih koji to isto misle ali šute ili pričaju okolo a ne tebi u lice sve što misle.

Druga stvar koja mi se od te nedjelje vrti po glavi jeste suočavanje sa ogromnim brojem ljudi koji osjećaju nezadovoljstvo i strah i muka im je i uradili bi nešto kada bi samo malo vjerovali u to da je moguće uraditi nešto. Upravo taj osjećaj imam – u ovom gradu u kojem na demonstracije o zagađenju ne dođe više od 100 ljudi, u ovoj državi koja liči na sve osim na državu i u kojoj smo svi odavno konstatovali da je narod lijen, boli ga briga šta mu se dešava i zbog toga mu i ne treba biti bolje.

To je nešto o čemu sam razmišljala i ranije ali nisam imala potvrdu. Međutim, sada nakon ove nedjelje sam sigurna, skoro 100%. U šta?

Kada se pojavi neko ko će pokrenuti neki pokret ili ideju iz samo jednog razloga – da zaista napravi nešto konkretno, bez želje da kroz to uradi nešto drugo – narod će to prepoznati. A uz te čiste namjere mora imati i dovoljan nivo znanja kako to uraditi. I taj neko će morati proći kroz “provjere”, određene sumnje i preispitivanja. Ali ako to prođe i ostane dosljedan moći će napraviti šta je već krenuo da napravi.

O čemu govorim, znam da je konfuzno ovo gore što sam napisala?

Ljudi više nikom ne vjeruju i apsolutno su u pravu.

Političari:

Slušaš 20 godina neke priče o tome – mi ćemo ovako, onako, bolje, prosperitet i slično. I onda dobiju funkciju i pola godine se svađaju oko toga ko će sjediti na kojoj fotelji. Kada rade bilo šta rade zbog sebe ne vodeći računa o tome koliko je to dobro za običnog čovjeka, državu ili grad. I to traje predugo. Toliko dugo da se zgadilo svim normalnim ljudima. Toliko dugo da i kad se pojavi neko ko želi biti dobar ili mu ne vjeruju ili ga unište ovi drugi.

Pokreti i organizacije:

Ja sam pisala tekst Postoji li način da političare natjeramo da rade posao za koji su plaćeni? I realno mislim da građani to mogu jer demokratija ima svoje mehanizme. Međutim – ljudi ne znaju kako. Tome bi mogle da pomognu razne nevladine udruge i udruženja. Odnosno – njihova uloga je po definiciji takva – da rade neke stvari koje će promijeniti nešto, a nezavisno od vladajućih stuktura. Ali kod nas to ne funkcioniše. Konkretno ja nisam srela da je bilo ko od njih pokrenuo neku akciju koja je bila vidljiva ili efikasna, a sa ciljem da obične ljude obuči ili nauči šta mogu uraditi kao građani. Realno, puno toga ni ja ne znam pa sam se nedavno iznenadila kada sam pročitala da po zakonu Inicijativu za pokretanje postupka opoziva  Načelnika općine sa obrazloženim  navodima za opoziv može pokrenuti u pisanoj formi 1/3 vijećnika  Vijeća općine ili 10% birača upisanih u centralni birački spisak za područje Općine.

I zaista mislim da u Bosni i Hercegovini postoji mnogo naroda, možda čak i polovina, koja će prepoznati iskrenost i dobre namjere, kad se pojave. Pođite od sebe – koliko svakom od vas treba vremena da prepozna kad vas neko laže i pokušava napraviti budalom?

I to je ona većina koja sjedi kod kuće iz godine u godinu i ne izlazi na izbore jer nema za koga da glasa i jer ne vidi rješenje i… Ja ih potpuno razumijem. Ja sam u intervjuu za Radio Sarajevo rekla da ću na ove izbore izaći i birati ljude koje znam i za koje vjerujem da mogu ostati dosljedni onom što pričaju u ovoj predizbornoj kampanji.

Ali – kako pokrenuti sve one druge koji su izgubili nadu i vjeru i koji su se sklonili u stranu jer su ih davno naučili da pametniji popušta? E to ne znam. A uvjerena sam da nas ima dovoljno takvih – nas koji samo želimo normalan život, dostojan čovjeka.

Autor: Hana Kazazović

One comment

  1. Hana, ovo je super tekst i %100 se slazem ! Posebno bold paragraf sve objasnjava. Iskrenost i dobra namjera, plus hrabrost i odlucnost moze pokrenuti mehanizam demokratije.

    Drago mi je kada procitam ovako pozitivna misljenja jer dosta je pesimizma i mraka.

    Blog ti je super i svaki novi post citam sa uzbudenjem i interesom. Samo nastavi.

    Pozdrav.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X