Odrasla sam u gradu, u stanu, i nikad nisam imala kućnog ljubimca. Osim jedne ribice koja nam se nije dugo održala i zeca kojeg smo brzo vratili komšiji jer je bio prezahtjevan. A i puno je smrdio. Nismo nikad ni tražili da imamo kućne ljubimce, kao mnoga djeca što po svaku cijenu hoće psa ili mačku. Mama je uvijek govorila kako ih nije dobro imati jer se čovjek veže, pa kad ostane bez njih onda pati. Preventivno nismo htjeli patnju.

Onda sam odselila, počela živjeti sa Damirom u stanu na prvom spratu. I na balkon se nepozvana, sama od sebe, pozvala maca. Tigrasta, one boje mačke, umiljata. Mršava i gladna, toliko da čak i ja koja nisam imala razvijen taj gen za kućne ljubimce, nisam mogla ostati hladnokrvna. Počeli smo je hraniti i nekako usvojili. Bila nam je redovna na klopi i maženju, a sve češće je vrijeme provodila na balkonu. Napravili smo joj neku kućicu, preko dana je puštali u stan gdje bi spavala i toliko navikli na nju da smo se brinuli ako je nema 1 dan. A onda smo skontali da je skotna.

Ja, kao antitalenat za životinje, sam užasno brinula šta ćemo i kako ćemo. Očekivani mačići, ali kud sa njima? Pa onda strah da se na prevaru ne uvuče i okoti negdje u stanu. Napravili smo joj neko leglo na balkonu, nagurali krpe u gajbu, zagradili stiroporom da joj bude zaštićeno, a nedjelju 8. maja 2011. mislili da ćemo izluditi od njenog mjaukanja i pokušaja da uđe u stan. Smirila se pred veče, a ujutro 9. maja me dočekala na prozoru zovući me da mi pokaže prinove – 3 mala mačića, sklupčana u gajbici. Djelovala je ponosno.

I tako su rasli sa nama. Na mami maci smo se pokazali kao nemaštoviti za davanje imena, pa smo i ova tri smotuljka zvali kako smo stigli. Žensku tigrastu kopiju mame smo prozvali Curica. Crnog muškića jednostavno Crni, a šarenog ljepotana Hadžo. Iako je drugi dan ispao iz kutije sa mame pa smo ga vraćali panično se bojeći da na njemu ne ostane naš miris i da ga mama zbog toga ne odbaci, vrlo rano je pokazao kako zna uživati. I po automatizmu je uslijedilo to ime.

Dva mjeseca kasnije je mama otišla, prethodno pokazujući znakove neprijateljstva prema mačićima, frkćući na njih kad bi joj se približili. Veterinar nam je rekao da je to normalno – neko mora otići pa je ona izabrala da to bude ona jer nije njih mogla rastjerati. Ostale su nam 3 loptice oko kojih smo ispetljali naše živote.

Tih prvih par mjeseci kad smo ih znali zagubiti po kući neću nikad zaboraviti. Sjećam se panične potrage po stanu od 54 kvadrata u kojem je sve pregledno – nas dvoje tražimo njih troje i kontamo da smo poludili. Nigdje nijedno. U zadnjem momentu na izmaku snaga se sjetimo i povadimo jastuke iz dvosjeda. Njih troje u naslonjaču zaspali, sklupčavši se jedno na drugo. I bilo je takvih situacija bezbroj.

Curica je bila plašljivica. Prva je iskočila sa balkona na garažu pa smo imali akciju vraćanja. Čitav dan smo se mučili dok je nismo uspjeli vratiti, jer se bojala i nama prići. Nažalost, taj Bajram u ljeto, ne znam tačno datum, je jednostavno nestala. Otvorivši standardno vrata ujutro da ih pustim u kuću i nahranim vidjela sam da je nema. Tražili smo danima, obilazili i nikad je nismo našli. Pretpostavljali smo da su je petarde to jutro isprepadale toliko da je poremetila svoju rutinu i otišla.

Crni je bio moj ljubimac. Plišana mačka koju ste od prvog dana mogli maziti do mile volje – on se nikad nije bunio. Čak i kad mu u očima vidiš da si dosadan i da jedva čeka da ga pustiš – nikad se nije bunio. Preumiljat i malo na svoju ruku. Veći od ostalih, znatno, a dobrica koja je jednostavno vjerovala svima. I bio je spretan, jako. Jedno veče smo ga našli na vrh drvene bandere i taman kad smo mislili da ćemo morati zvati vatrogasce u 2 ujutro da ga skidaju, sam se spustio. Bio je moj pomagač. Nikad ništa u stanu nisam mogla uraditi da on nije bio uz mene. Najviše je volio ribanje, a nije se bunio ni kod krečenja. S tim što smo nakon toga njega morali četkati jer bi se svaka mrlja na njemu vidjela. 7. januara, sa svojih skoro 8 mjeseci, na pravoslavni Božić je izašao popodne i nikad se nije vratio. Možda su i njega prepale petarde, mislila sam. A istina je da sam još najmanje 4 mjeseca zagledala svaku crnu mačku i izvirivala na balkon očekujući ga.

I strahovala od sekog novog vjerskog praznika :/

Hadžo je bio od početka Damirov ljubimac koji se nekako vezao za mene. Bio je živčo mali i najveći belajcuz koji je grebao k’o lud kad bi ga uzeli u ruke. Kad mi je sa mjesec i nešto prvi put zaspao u rukama nisam mogla vjerovati. Spavao je pola sata a meni bilo žao da ga spustim. Kad god je bio neki belaj u stanu Hadžo je bio tu. A opet, kad te pogleda onim svojim okicama i roza njuškicom nisi mogao ni galamiti na njega. Od kako je ostao sam postao je veeelika maza. Imali smo svoje rutine i obožavao je spavati uz mene. Znao je zaspati u plakaru u hodniku, a ja bih nekad popodne legla u dnevnoj sobi da malo odmorim. Istog momenta je izlazio i lijegao uz mene i nikad mi nije bilo jasno koje čulo mu da znak kad sam legla.

Imao je svoje rituale kod maženja, Damir je nekako bio zadužen za to. A ja sam bila ona koja mu je mogla raditi šta hoće – skoro nikad se nije bunio. Osim što nije volio onu gumenu četku, na nju je skoro režao :)

Nikad mi nije bilo dosadno sa njim. I nikad mi ne bi dosadilo da ga samo gledam kako spava. Kao neka vrsta apaurina, prirodnog totalno, je bio.

Tu subotu popodne, 9. juna neću zaboraviti dok sam živa. Djecu koja ispod balkona zovu Damira i njegovo istrčavanje. Hadžu je udarilo auto. Pretrčavao je cestu. Tih pola sata njegovog plača, naše frke oko toga da ga odvedemo veterinaru i… Izdahnuo je tik pred veterinarskom stanicom. Nije mu bilo spasa :(

Mislili smo ga sterilisati da bi manje skitao. Nismo stigli. I taj dio me grize – da li bi i sad bio sa nama da jesmo. Možda…mada oko zgrade ima 10-ak mačaka koje žive istim životom, nesterilisane godinama.

Sudbina, ta riječ koja objašnjava sve i na koju se uvijek “vadimo”.

Ja znam samo da nisam imala pojma koliko ovo može boliti. I koliko ti se ljubimac može uvući pod kožu.

Već dva jutra ustajem tako što u snu čujem mjauk i kontam da me on zove. I kad se probudim i sjetim da ga nema više mi se ne spava. Bez obzira koliko je sati.

Vremenom će, znam, postati lakše.

A mojim macama, posebno Hadži, hvala na svakom radosnom trenutku kojih je u ovih 13 mjeseci bilo zaista bezbroj. Koliko god da sam ja valjala njima, ako jesam, one su meni dale puno više.

 Hana Kazazović