U zadnjih nekoliko dana uglavnom razmišljam o jednoj stvari – o životu. I kao po pravilu, kad god misli zaokupim nekom temom sa svih strana se javljaju znakovi koji me usmjeravaju u razmišljanjima.

25. septembra sam sa bratom išla u Budvu na Madonnin koncert. Sam koncert je bio priča za sebe, ali ono po čemu ćemo ga nas dvoje sasvim sigurno takođe pamtiti je to što smo na tom putu upoznali osobu koju smo…pa, recimo trebali upoznati.

Upoznali smo ženu koja, kao i Madonna, ima 50 godina, i koja je sama krenula na tu manifestaciju. Sama iz razloga što nije uspjela nikog pokrenuti da prevali toliki put da bi doživio nešto što se ne doživljava svaki dan. Vrlo brzo smo uspostavili kontakt i od nje za to vrijeme čuli puno životnih istina. Prije svega moram reći da je to žena koja plijeni pažnju jer je vesela, vedra, puna života i koju jednostavno morate primijetiti, a nakon nekog vremena joj i pozavidjeti na ogromnoj količini pozitivne energije koju isijava.

Međutim, ono što nam je ona ispričala o sebi još uvijek me baca u razmišljanja. Pričala je kako je bila tunjava, kako je živjela u neskladu sa svim što je željela i osjećala sve do jednog momenta koji je odredio dalji tok njenog života. A taj momenat se desio kada je udarilo auto na cesti i dovelo prvo u životnu opasnost, a kasnije u opasnost da ostane invalid i nepokretna. Srećom, ništa se od svega toga nije desilo, ona je na koncertu skakala više od nas. Ali ono što je rekla – da je tad shvatila da je dovoljna sekunda i da sve želje koje imate mogu ostati neostvarene, i da je od tada počela živjeti svoj bolji život – uvijek me baca u razmišljanja.

Tad nam je rekla, obraćajući nam se kao majka svojoj djeci, da ne čekamo da nam se desi nešto tako strašno i da živimo onako kako nam se živi. Jer, izgleda da nemamo priliku za popravni.

Danas sam slučajno naletjela na fotografije koje navodno prikazuju posljednje trenutke prije rušenja aviona Air France od prije neki dan. I bez obzira na to što mi je neko poslije rekao da su montirane ja sam ih posmatrala i razmišljala o njima. Možda čak i nisu istinite (i voljela bih da nisu), ali me to nije spriječilo da ne zamislim sve planove, želje i htijenja koja su zaustavljena u tom momentu. Nisam mogla da ne pomislim na to koliko je u svakom od putnika bilo snova koje nisu uspjeli dosanjati.

I znam da ima ljudi koji će razumjeti o čemu pišem. Znam da sam sama počela život cijeniti više onog momenta kad sam shvatila da nemam pismenu garanciju da ću ovdje biti bar još neko vrijeme. Niko od nas ne zna koliko ima vremena na raspolaganju. Niko ne zna da li će uspjeti završiti sve što je započeo, da li će otići gdje je planirao, da li će stići reći sve što je htio.

I zato nemojte stvari prepuštati slučaju. Nemojte ništa podrazumijevati, nemojte ništa čekati. Uključite se u svoj život punom snagom i cijenite sve što imate. Ako vam se nešto sviđa – recite to. Ako vidite nešto zanimljivo i vrijedno pohvale – pohvalite to. Budite impulsivni. Biće vam u najmanju ruku zanimljivije živjeti jer i tako vam niko ništa ne garantuje. A u svakom slučaju je lakše i jednostavnije kajati se zbog stvari koje su urađene nego zbog onih koje nisu.

Ja se osjećam puno sretnije od kako radim stvari onako kako sam prije samo zamišljala da ih radim. U krajnjem slučaju bogatija sam za par novih iskustava, i sretnija što zbog te svoje impulsivnosti imam više samopouzdanja. A to mi je sve pomoglo da napravim neke bitne korake u životu, i da oko sebe skupim ljude koji me razumiju i poštuju. To su oni koji na moje „crne“ statuse na Facebooku reaguju telefonskim pozivom samo da vide je li sve OK, koji uvijek pitaju „zašto, šta i kako“. Danas mi neko od njih reče da sam „posebna“. To mi je značilo toliko da sam zaboravila reći koliko mi znači. A znači mi puno, iz prostog razloga što i ja osjećam isto. I još sam sretna što sam prije nekog vremena totalno impulsivno i bez ikakvog razmišljanja pokrenula nešto što je dovelo do tih posebnih stvari. Nisam čekala ništa nego sam uradila prvu stvar koja mi je pala na pamet. I…sad uživam u tom osjećaju da se najbolje stvari i dešavaju tako – impulsivno, bez razmišljanja i slijedeći samo onaj unutrašnji osjećaj koji kaže – napravi to.

Napravite to. Za početak neku sitnicu. Recite bratu da ga volite i da vam je jedna od najvažnijih osoba u životu. Čak iako mislite da zna recite mu to. Recite mami ili tati da ste im zahvalni na svemu što su učinili za vas. Recite im i da ih volite. Recite mužu, momku, ženi, djevojci – da bi vam život bez njih bio prazan. I da su dali poseban smisao tom vašem životu. Pohvalite neku odluku vaše prijateljice, recite nešto lijepo komšiji. Ili komšinici. Opustite se i recite sve što vam je na pameti.

I nemojte lagati. Samo tako nikad nećete pogriješiti.