Dva dana sam provela u Sarajevu na međunarodnoj konferenciji “Uprkos strahu i tišini: univerziteti protiv nasilja”. I to su dva dana tokom kojih sam čula toliko novih i zanimljivih stvari i činjenica, te upoznala zanimljive žene iz cijelog regiona da evo danima pokušavam sabrati i ispisati utiske i ne ide mi to baš najbolje. Jer je utisaka previše i jer imam osjećaj da mi je u glavi toliko toga razmješteno i ispreturano i treba mi sad neko vrijeme da se sve ovo što sam čula slegne.

Kad sam prvi put čula za projekat UNIGEM (University and Gender Mainstreaming) iščitala sam skoro sve dostupne informacije na internetu i realno nisam shvatila previše, osim da je riječ je o projektu koji se bavi pitanjima rodne ravnopravnosti i rodno uslovljenog nasilja na univerzitetima u BiH i regiji. To što nisam shvatila previše je posljedica i pandemije i previše informacija koje smo (bili) prinuđeni konzumirati online. A ja imam osjećaj da za to postoji granica i da u nekom određenom momentu naš mozak kaže “E sad je dosta, što je ušlo u glavu, ušlo je – više ne može ni slovo!”

Zato mi je ova konferencija dobro došla da shvatim šta je projekat UNIGEM, a najviše od svega zašto je neophodan i potreban.

Jer, za ova dva dana sam čula bar 15-ak žena i muškaraca koji su predstavljali svoje radove i istraživanja na različite teme. Bavili su se mnogim problemima – od neravnopravnosti u jeziku, preko rodnih stereotipa u visokoobrazovnim ustanovama, do rodne diskriminacije na različitim poljima – od institucija do istraživanja vještačke inteligencije.

Ukupno je tokom konferencije inače predstavljeno preko 30 radova, ali su paneli bili podijeljeni u dvije sale, a ja prvi put iskreno zažalila što kloniranje još nije usavršeno pa da mogu biti na dva mjesta odjednom. Stvarno, preporuka za ubuduće – ako je ikako moguće napravite da možemo sve slušati, jer me stvarno (i ne pretjerujem kad ovo pišem) sve zanimalo. Jedina je sreća u tome što će svi radovi biti naknadno objavljeni u zajedničkom zborniku, pa ću (ćemo) ih moći iščitati tada.

Kad je u pitanju termin međunarodna konferencija, stvarno sam u jednom momentu pitala djevojku iz organizacije ima li ikog tu iz BiH osim mene i organizatora, jer sam prvi dan upoznala ženu iz Splita, zatim Zagreba, pa Beograda, pa slušala Slovenku, pa Crnogorku… Elem, bilo je još učesnica i učesnika iz BiH, to sam kasnije spoznala, ali mi je ovo drago jer nam je dalo uvide i sliku o situaciji u cijelom regionu.

Pa i malo šire, u stvari, jer su 3 keynote govornice bile Kirsten Campbell i Anna Bull (Velika Britanija), te Ana Belen Amil iz Austrije. Uz profesoricu Biljanu Kešić iz Zagreba, četvrtu keynote govornicu koja je završila konferenciju, a njeno predavanje mi je bilo takva infuzija znanja i razmišljanja o feminizmu i rodnim problemima da sam stalno mislila o tome kako zavidim svima koji je imaju priliku češće slušati.

Ono što me iznenadilo (ili nije?) su procenti. Na većini univerziteta na kojima su sprovedena istraživanja o rodno-zasnovanom nasilju, samo je 3% njih to nasilje i prijavilo. Uglavnom bez nekog efekta. Jer je ovo tema o kojoj se tek u skorije vrijeme počinje pričati otvorenije. Da, između ostalog i zahvaljujući pokretu #nisamtražila i ženama koje su iznijele svoja iskustva i tako otvorile prostor za diskusije. I da, svakako je i prije toga pokret #MeToo odigrao značajnu ulogu.

Jer je nasilje na univerzitetima tabu. Jer se o njemu ne priča, iako se uvijek nekako o tome govori na kafama i jer se uvijek zna za profesore koji su skloni tome da studentice tretiraju na neprimjeren način, da se tako izrazim.

UNIGEM je projekat koji pod pokroviteljstvom Vlade Ujedinjenog Kraljevstva koordinira TPO Fondacija iz Sarajeva. I u njemu učestvuje 18 univerziteta iz regiona. A to u praksi znači da su potpisali Memorandum i da će tokom trajanja projekta sprovoditi aktivnosti i učestvovati u istraživanjima, a sve sa ciljem da rodna ravnopravnost postane dio njihove svakodnevnice i da svojim studentima i studenticama stvore uslove da na njihovim fakultetima studiraju bez straha i bez rodno-zasnovanog nasilja.

A jedan od prvih koraka je i to da se studentice i studenti upoznaju sa tim šta u stvari spada u rodno-zasnovano nasilje. Da znaju to prepoznati i da znaju kako se nositi sa tim – kome prijaviti i kako, te šta su posljedice za one koji to nasilje provode.

Zato mi je bilo zanimljivo predavanje Ane Belen Amil koja je pričala o iskustvu sa njihovog univerziteta, o tome kako rade na kreiranju aplikacije za prijave ovakve vrste nasilja. Koliko je tu samo posla, od detalja sa zaštitom podataka (GDPR i ostalo), pa preko zaštite identiteta podnosioca prijave, pa procedure kako sa tim svim postupati. Oni su uspjeli u tome da uvedu i opciju anonimne prijave koja je uvijek najveći kamen spoticanja svima – jer se svi boje da će stizati gomila anonimnih, netačnih i neprovjerenih prijava. Pa su radili na tome da se napravi mogućnost da se provjeri da li samo jedna osoba podnosi prijavu. A i ona će se koristiti samo za evidenciju i za eventualno reagovanje ako bi na primjer stiglo dosta prijava za jednu osobu, pa da se onda eventualno istraži šta se dešava i koliko je realno.

Moram spomenuti i prezentaciju Sanje Podunavac Kuzmanović koja je sa kolegicama radila istraživanje o rodnom balansu u akademskoj zajednici. Pa nam je iznijela podatak o tome kako su na Univerzitetu u Novom Sadu za 62 godine (čini mi se) bile samo 3 rektorice i nijedna žena nikad nije vodila finansije univerziteta. Valjda žene ne znaju sa parama. A pošto smo sve to slušali u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu nismo mogli da se ne dotaknemo crteža svih rektora tog univerziteta koji stoje na zidu – sve sami muškarci, niti jedna žena.

Rektori Univerziteta u Sarajevu

I to su neki disbalansi koji bodu oči, posebno kad se uzme u obzir broj studentica i žena koje se upisuju i završavaju fakultete, te naučnica koje su nevidljive. I to je nešto što će se, vjerujem, mijenjati, zahvaljujući ovakvim diskusijama, konferencijama i projektima.

Ova konferencija je meni bila potpuno izlaženje iz zone komfora i izvan mog svijeta u kojem se inače krećem. Bukvalno nikog nisam znala i sve mi je bilo novo. Ali sam beskrajno zahvalna na prilici da budem tu i da čujem sve, jer je meni proširilo vidike i podsjetilo me na to koliko je važno da širimo svoje krugove i da upoznajemo ljude koji nisu dio naše svakodnevnice.

Zato ću sa pažnjom dalje pratiti dešavanja, a dogovorila sam i nekoliko razgovora sa ljudima koje sam upoznala, pa ću vam predstaviti i njih. Sigurna sam da će i vama biti zanimljivo jednako kao i meni.

Tekst je nastao u okviru projekta “Uvođenje rodno osviještenih politika u visoko obrazovanje” (UNIGEM), koji provodi TPO fondacija uz finansijsku podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.