Ljepotica koja čeka da je neko usreći i udomi

U mom gradu Zenici je, osim katastrofalnog zraka koji udišemo, jedan od najvećih problema veliki broj pasa lutalica. Znam da je taj problem skoro isti u čitavoj Bosni i Hercegovini, odnosno u najvećem broju gradova, ali u Zenici živim pa me ovaj naš i pogađa najviše.

Zašto je broj pasa lutalica na ulicama u Bosni i Hercegovini ovoliki?

Zavisno koga pitate dobićete i različite odgovore. U principu u ovoj našoj blesavoj državi i oko ovoga postoje 2 struje. Jedna su oni koji vole životinje i koji se zalažu za nenasilno rješenje problema. Oni će reći da je krivac za sve nepoštivanje zakona koji je donesen u aprilu 2009. godine i koji izričito zabranjuje ubijanje pasa, osim u slučajevima kad to odredi veterinar kao jedinu moguću mjeru.

Nasuprot njima se nalaze oni koji će reći da je zakon nakaradan, neprimjeren za državu kakva je BiH i da treba vratiti šintore na ulice da po kratkom postupku riješe ovaj problem i pobiju sve te pse. Veliki broj njih se zalaže za izmjenu zakona, trudeći se da u njega vrate tu mogućnost ubijanja kao legitimnu.

Šta je istina?

Istina je da je zakon donesen u aprilu 2009. godine. U tom zakonu je fino napisano da imaoci kućnih ljubimaca moraju čipirati svoje ljubimce. To znači da ih moraju registrovati u nadležnoj veterinarskoj stanici koja će od tog momenta imati evidenciju o svim psima i mačkama koji su u vlasništvu.

Rok za ovo je – 7 dana od nabavljanja ljubimca, a za one koji ga već imaju 6 mjeseci od stupanja zakona na snagu. Konkretno – 8. oktobar 2009. godine je bio krajnji rok do kojeg su morali, PO ZAKONU biti registrovani svi psi i mačke sa vlasnicima.

Godina dana od stupanja zakona na snagu, dakle 8. april 2010. godine je bio rok do kojeg su opštine, gradovi, kanton ili entitet bili obavezni napraviti skloništa za životinje.

Festival udomljavanja “Šapa” Zenica

Svako od vas za svoj grad zna koliko je ovaj zakon primijenjen u praksi. Konkretno u Zenici nije uopšte. Azil nije napravljen ni dan danas. Tri godine od donošenja zakona i dalje stoje obećanja i prazne priče. O provođenju ostalih koraka da ne govorimo. Možda je u gradu čipirano nešto pasa, ali na selima oko Zenice teško da je ijedan. A inspekcije ili ko već treba to da kontroliše jednostavno ignorišu postojanje ovog problema.

Protivnici izgradnje azila najčešće kažu kako je u ovakvoj državi preskupo novac investirati u gradnju skloništa za životinje. Znate ono – toliko je gladnih, ljudi su bolesni, nemaju šta da jedu i sl. Međutim, uredno se ogromne sume novca troše na skupa auta političara, njihove ogromne telefonske račune, ili na primjer – za ugradnju preskupe trave na stadionu Bilino polje. Radovi su trebali koštati 566.000 KM, ali će biti nešto skuplji jer trava stiže iz inostranstva, ali svejedno je u budžetu opštine osigurano 1.500.000 KM za sve. 

Vjerovatno sam mnogima i dosadna jer uvijek pravim poređenje između para za azil i para za stadion i fudbal. Ali zaista mislim da bi jednom gradu moralo biti važnije kako mu žive svi stanovnici u gradu i da rješava probleme koji imaju svi, nego samo oni koji vole fudbal. A i ovaj primjer mi je prilično svjež, pa ga zato stalno spominjem. Ako baš insistirate, zaroviću se ja u budžet Općine Zenica i naći bar još 5 sličnih stavki koje su morale biti iza , a ne ispred finansiranja azila.

Zašto se u Zenici za sve probleme sa psima krivi Šapa?

Za one koji ne znaju, u Zenici od ljeta 2009. godine radi i Udruženje za spašavanje i zaštitu životinja “Šapa”. Skupilo se par njih koji vole životinje i osnovali udruženje za zaštitu. Postoje već tri godine i za to vrijeme su navukli na sebe gnjev najvećeg dijela Zeničana koji žele rješenje ovog problema što prije.

Šta je “Šapa” Zenica do sada uradila?

Konkretno, za 3 godine su udomili 430 pasa. I konkretno, sterilisali su 1.044 životinje.

Zamislimo da su pola od ovih 1.044 životinje ženke. Ženke se mogu okotiti 2 puta godišnje sa minimalno 5 kučića. To znači da je potencijalni broj pasa u gradu smanjen za 15.660 kučića. Kako, pitate se?
1.044 : 2 = 522 kuje
522 x 3 godine x 2 okota x 5 kučića = 15.660 kučića
To nije malo. I da nisu sterilisani ovaj broj je zaista ostvariv. 15.660. kučića nema na ulicama grada Zenice zahvaljujući njima.

O intervencijama na terenu koje oni stalno provode ja ne bih. Bilo ih je preko 12.000, a lično sam ih sama nekoliko puta kontaktirala, kad bih ugledala pse ostavljene u kutiji pored ceste, kuče koje je udarilo auto i sl.

Jer, vidite, ja ne mogu proći pored životinje na ulici koja se pati, gladna, žedna ili bolesna, a da me to ne proganja dalje. Kad mogu pomognem, kad ne mogu javim na Facebook grupu Šape i najčešće otplačem zato što ih ima toliko i što nisu oni krivi što sami sebi ne mogu pomoći.

Šta “Šapa” nije uradila a trebala je?

I one traže dom

Ovo sam njima već nekoliko puta rekla i oni dobro znaju moj stav.

Nisu u javnosti dobro komunicirali svoje aktivnosti pa ljudi najčešće govore da ne rade ništa i da samo uzimaju novac za sterilizacije, vjerovatno misleći da taj novac završava negdje u njihovim džepovima. Sve njihove aktivnosti koštaju i najveći dio finansiraju iz donacija koje skupe a često i iz svog vlastitog džepa. Sve se plaća, posebno operacije i briga i životinjama. Takođe, svaka od udomljenih životinja (njih 430) je morala dobiti vakcine, pasoše i slična čudesa, koja takođe koštaju. I velika greška im je što zaista do sada nisu napravili web stranicu na kojoj bi stajale sve informacije o tome šta i kako rade te koliko sve košta. Da ljudi znaju i da ne pričaju napamet.

Takođe, velika greška koju su napravili jeste to što nisu od početka radili na isticanju pravih krivaca za probleme sa psima, a to je opština prvenstveno. Ja pretpostavljam da je razlog tome taj što je opština finansirala sterilizacije, te nisu htjeli da im se zamjeraju pretjerano i da na taj način izgube i taj dio podrške. A osim toga,očito da su im vjerovali (i još vjeruju) po pitanju izgradnje azila. Da sam ja na njihovom mjestu do sada bih vjerovatno provela neku peticiju, digla dreku po medijima i slično, samo da sve građane Zenice upoznam sa tim da onih 30-ak vijećnika koji sjede gore evo već skoro 4 godine snose odgovornost za pse, a ne “Šapa”.

Da ne bude zabune, uopšte ih ne branim i nisam njihov advokat, samo iznosim činjenice.

Problem je zaista ogroman

Ja nemam prednju desnu šapu jer me udarilo auto. Ali se nadam da ću nekad naći dom

Trenutno je u gradu Zenici broj pasa lutalica zaista ogroman. Stalno se dešavaju problemi – psi su svuda, oko svake zgrade, na ulici, često gladni i žedni i u borbi za prevlast nad teritorijom. Njihov broj se stalno povećava jer se sedmično sa sela donose kutije u kojima se pored ceste ostavljaju kučići. Tako mnogi rješavaju probleme – donesu “paketić” i kontaju – neko će se već pobrinuti za to.

Zbog tog ogromnog broja pasa veoma često se dešavaju ugrizi – djece, žena, starijih. Takođe su skoro redovni problemi sa lavežom pasa zbog kojih stanari ne mogu da spavaju. A ogroman je problem i to što mnogo njih trči i napada sve što je na točkovima, pa žene sa djecom u kolicima, invalidi, biciklisti i automobili imaju probleme jer ne mogu normalno da se kreću ulicom. O onima koji se boje pasa da ne govorim, njima je trauma svaki prolazak kroz grad. 

Konkretno, do prije 2 godine sam i sama umirala od straha kad god bi mi prišao neko od njih, tako da razumijem ljude koji se boje. Ja sam se najvećeg dijela svog straha oslobodila, ali ne mislim da je rješenje raditi na tome da se svi oslobode straha jer je to nemoguće.

Nešto kao zaključak

Problem je ogroman i hitan za rješvanje. Krivci za njega sjede u vlasti i primaju veliki novac za sve ovo što nisu uradili. Novac koji im mi dajemo, da ne spominjem da smo ih mi i postavili.

Ja sam imala sreću – uskoro ću biti stanovnica Beča :)

Nije rješenje ne hraniti pse po ulici. Kad su gladni postaju nervozni i opasniji. Veća je vjerovatnoća da će napasti nekoga ko prolazi noseći kesu. Oni ne znaju reći “Gladan sam, neću ti ništa samo mi daj da jedem”. Zato ne razumijem sve one što napadaju ljude koji ih hrane. Ja ih hranim kad god mogu i imam čim, pa znam kako me gledaju ljudi koji to vide.

Nije rješenje uzeti pušku i pobiti ih. Ili staviti otrov u hranu da pojedu i umru u najgorim mukama. Znam da to mnogi zagovaraju, posebno ovi što žele promijeniti zakon da bi ovakve metode postale legalne. Da se razumijemo, mene uopšte ne čudi da postoje ljudi koji rješenje pronalaze u ubijanju. Relativno skoro je ovdje bio rat i svi smo svjedoci da mnogima uopšte nije sporno ubiti čovjeka, a kamoli životinju. Takođe svaki dan čitam i vidim “crnu hroniku” pa znam da je mnogima ubijanje i maltretiranje slabijih od sebe svakodnevni dio života. Ali, ja nisam takva i ne želim da živim u takvom svijetu. Ne želim da živim u svijetu sile, smrti, maltretiranja. Ja želim da živim u svijetu u kojem se poštuje zakon i u kojem se problemi mogu rješavati normalnim metodama.

Rješenje je ispoštovati zakon. Ali bukvalno, sa svim njegovim stavkama. Rješenje je zaći po selima, natjerati sve te seljake da svoje pse oko kuće sterilišu i čipiraju. Kazniti ih ako to ne urade. Kad njih nekoliko plati kaznu zato što nisu to uradili ostali će to napraviti sami. Rješenje je natjerati, takođe kaznama, sve vlasnike pasa i mačaka po gradu da svoje ljubimce sterilišu i čipiraju. Da čiste za njima kad obave nuždu na ulici. Kazniti ih kad ih ostave na ulici, a to je moguće napraviti kad su čipirani. Rješenje je napraviti azil, skloniti sa ulice one koji predstavljaju najveći problem, sterilisati sve koji su na ulici, raditi na udomljavanju pasa iz azila.

Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, ali ja se nikad neću složiti sa tim da zakon koji je sada na snazi ne valja, kad nije niko pokušao da ga provede. Kako znate da ne valja? Tako što nijedna stavka nije ispoštovana, što je niste bili u stanju provesti?

Tekst je već ogroman, i ako je neko i došao do kraja moram napisati samo još nešto. Za ovih par godina sam se nagledala zaista svega. Juče je na Kamberović polju u Zenici obilježena 3. godišnjica “Šape” i održan festival udomljavanja. Udomljena su 2 psa i jedna mačka. Stajala sam sa ženom koja je prije skoro godinu udomila psa sa ulice kad mu je bilo mjesec i po. Pokupili su ga sa ulice jer je bio u ogromnim bolovima. Naime, djeca su se igrala sa njim i u polni organ mu ugurali štapić od sladoleda. 7 dana je trajala borba za njega i njegovo zdravlje.

Takve priče mene plaše. Djeca, mala nevina djeca, koja su u stanju da rade takve grozote.

Iskreno, mi kao ljudska rasa koja je evo skoro dokusurila i uništila planetu, zaista nemamo pravo suditi životinjama.

 Autor: Hana Kazazović