Zašto ne treba žuriti kroz život

Autor: Hana Kazazović

Pogledala sam prije par dana TED govor Happy maps koji me potaknuo da razmišljam o tome koliko mi često žurimo kroz život ne obraćajući pažnju na sve što se dešava oko nas. Koliko, fokusirajući se na cilj, propuštamo stvari koje bi nam mogle učiniti život zanimljivijim na putu ka tom cilju.

U govoru Daniele Quercia priča  tome kako je krenuo na novi posao biciklom koristeći aplikaciju za određivanje rute kojom će ići. Mjesec dana je išao istim putem žureći na posao i ne obraćajući pažnju na okolinu i ljude oko sebe. Nakon mjesec dana je slučajno odabrao drugi put, bez korištenja aplikacije, i bio zapanjen. Naime, ušao je u ljupku ulicu bez automobila, sa drvoredom sa obje strane, lijepim zgradama i ljudima koji su kroz nju šetali sa užitkom.

Kaže da je nakon početnog iznenađenja osjetio stid zbog toga što je propuštao takvu priliku i takvo uživanje u vožnji zbog par minuta uštede koje je dobijao vozeći se svojom standardnom rutom – ulicom prepunom saobraćaja i gužve.

On dalje priča o tome kako ga je to potaklo da razvije aplikaciju na kojoj možete odabrati rutu prema karakteristikama koje želite, odnosno prema onome šta je vama najznačajnije – da put bude vizuelno najljepši ili da na primjer bude najtiši. Ali je pitanje koje je postavio mene odvelo u neka drugačija, životna razmišljanja. Pitanje glasi:

Da li smo zaista postali toliko programirani na efikasnost?

Meni se čini da jesmo. Brzina je postala najvažnija odrednica u našim životima, šta god da radimo.

Kada idemo na posao žurimo da do njega stignemo što prije.

Kada idemo na put želimo na odredište stići što brže.

Nije nam dovoljno brzo da radimo jednu po jednu stvar nego smo izmislili multitasking pa se razgulismo da uradimo više stvari odjednom.

Nemamo vremena ni da jedemo od žurbe, pa trpamo u sebe sve i svašta. Kad kuhamo želimo da sve bude gotovo što prije, kad odemo u restoran nervira nas čekanje konobara ili čekanje jela.

Čak tražimo načine kako da brže spavamo, odnosno da se što više naspavamo za što manje vremena.

Stalno pred očima imamo cilj zbog kojeg smo opterećeni brzinom i efikasnošću, a sigurna sam, da nas neko pita “Stani, daj mi samo reci zašto to radiš i šta dobijaš time?” da ne bismo znali odgovor.

Jer, u suštini, ako u tim našim žurbama i uspijemo uštediti po nekoliko minuta, na kraju ih znamo izgubiti na potpuno bezveznim stvarima poput gledanja vijesti ili čitanja statusa i rasprava na Facebooku od kojih nam bude samo loše.

Trčeći na posao dobijemo nekoliko minuta više, a onda ih izgubimo zbog na primjer zaglavljenog papira u printeru ili iznenadnog nestanka struje ili nemogućnosti da se koncentrišemo na rad.

Žurimo kroz život i zbog te brzine ne vidimo ništa oko sebe i tako nam promaiču mnoge stvari koje bi ga mogle učiniti ljepšim.

Ima skoro osam godina kako smo porodično išli na put za Vojvodinu. Tad smo vidjeli možda najljepši prizor koji sam ikad vidjela u životu i jedino sebi ne mogu oprostiti što ga nisam probala uslikati, mada znam da ne postoji ta fotografija koja bi mogla zamijeniti moje sjećanje i utisak koji u sebi nosim od tada.

Naime, bilo je jutro, veoma hladno. Nije bilo snijega. Tamo negdje blizu Modriče (mi redovno idemo na Šamac na autoput) su mraz i inje prekrili polja i drveće. Zamislite sva ta polja i drveće prekrivene injem, a obasjane suncem. Bajka uživo, tako smo uglas komentarisali dok smo oduševljeno gledali kroz prozor. Ne mogu vam ni opisati taj osjećaj, samo znam da je malo falilo da se rasplačem od ljepote.

Da smo vozili brzo i da nismo gledali oko sebe ostali bismo uskraćeni za ovaj prizor. Možda ovako opisano i ne zvuči kao nešto vrijedno sjećanja i možda vam sve zvuči kao totalna glupost. Međutim, meni je to jedno od najjačih i najživljih sjećanja sa putovanja. To su stvari koje život čine ljepšim, bogatijim i vrjednijim.

Jer, ako ćemo realno, naš život je u stvari put po kojem se krećemo svaki dan. Imamo start – rođenje i imamo cilj – umiranje. Znamo svi da od tog našeg “cilja” ne možemo pobjeći i da ćemo prije ili kasnije svi do njega stići.

Zašto i gdje onda žurimo? Zbog čega ne uživamo u putovanju? Jer realno, svako od nas zaslužuje životni put ispunjen drvoredima, zelenilom, lijepim pejzažima, veselim ljudima. Svako od nas ih i ima, samo neki zbog žurbe ništa od svega toga ne stignu vidjeti.

Hodajte polako svojim putem. Vozite bicikl, ako vam se žuri ili ako baš ne volite hodati. Ali ako ne možete bez automobila skinite nogu sa gasa i uživajte u vožnji.

Cilj vam sigurno neće pobjeći ;)