Autor: Hana Kazazović

Nedavno sam imala priliku da lekciju koju sam relativno skoro naučila dobro utvrdim. Ta lekcija se može zvati “Živi u sadašnjem trenutku”. Njoj ću se sigurno vraćati češće u svojim tekstovima, zato što je jedna od najbitnijih stvari za normalan život. Ali danas vam pišem o njoj na osnovu ličnih primjera, jer tako najbolje mogu prenijeti to što želim reći.

Naime, kada sam u knjizi Eckharta Tollea “Život u sadašnjem trenutku” čitala o tome prepoznala sam sebe u svim negativnim primjerima. Ja sam bila od onih koji su dok su sjedili kod kuće stalno razmišljali o tome šta se sve dešavalo nekad prije mjesec dana ili brinula o tome šta se može desiti iduće sedmice. I stalno sam tako bila fizički u jednom, a mislima u nekom drugom vremenu. Sa glavom se sastaviti ni naopako. I onda tu Eckhart piše kako je to blesavo i nenormalno, uz neke primjere, i ja zaista i sama prepoznam da to i nema neke logike. Jer u takvom stilu življenja mi se znalo desiti da propustim uživati u stvarima koje mi se dešavaju sada zato što sam zaokupljena razmišljanjima o nečemu što je prošlo ili što se još nije ni desilo.

Zvuči jednostavno, ali ja vam moram priznati da ja još uvijek moram uložiti određeni napor da bih se “sastavila sa glavom”, kako ja to zovem. Godine drugačije prakse življenja su učinile svoje i često se desi da odlutam. Ali sam sada svjesna tih lutanja i čim primijetim da sjedeći pored rijeke uhvatim sebe kako mislim o tome šta sve trebam raditi u ponedjeljak vezano za posao ili kad ću uključiti veš mašinu sa šarenim vešom kad se vratim – sama sebi kažem – ‘Stani, Hana, sad si tu gdje jesi i budi tu svim svojim čulima. Sve ostalo će doći na red kad bude vrijeme za to pa ćeš se tada time i baviti!’

I koliko god vam to možda zvučalo banalno meni se zaista svijet promijenio od kako se trudim i radim tako. Kad god se nađem na nekom mjestu, posebno ako mi se sviđa, ja uključim sva čula na maksimum i trudim se upiti što više svih trenutnih slika i utisaka. Trudim se čuti sve zvukove, udahnuti sve mirise i u glavu smjestiti sve prizore koje vidim. Ako pričam sa nekim slušam pažljivo i zaista dam sve od sebe da budem prisutna. I vjerujte mi – toliko mi zna biti lijepo u situacijama koje znaju na prvi pogled izgledati obične, da im se mjesecima nakon toga znam vratiti i osjetiti ih živim, kao da se sad trenutno dešavaju.

trenutakFotografija nastala na Romaniji, kao uspomena na jedan od takvih trenutaka. Kad zatvorim oči osjetim miris šume i lagani vjetrić, te čujem korake koji razbijaju tišinu.

Na primjer, sjećam se jedne vožnje prema Trebinju preko Čemernog – ja gledam kroz prozor od auta u nebo i osjećam se kao da sam u nekom supermodernom planetarijumu. Tu, daleko od svih zagađivača i visoko u planinama, zvijezde izgledaju tako blizu da sam imala osjećaj kako ih mogu dohvatiti rukom. Ne pamtim da sam do sada nekad vidjela takav prizor. Odnosno, možda i jesam ali ga nisam bila svjesna jer sam razmišljala o nečem drugom. A sada čim zatvorim oči i pomislim na te zvijezde, ponovo ih sve vidim jer sam sve super zapamtila.

I jedina stvar zbog koje mi je žao je ta što nisam ranije postala svjesna važnosti života u sadašnjem trenutku. Žao mi je zbog toga što znam koliko sam samo vremena provela brinući o budućnosti ili se vraćajući na prošlost. I znam da sam puno toga propustila u svim tim nekim situacijama jer nisam uspijevala obratiti pažnju na sve što se dešava oko mene. Nisam uspijevala uživati u svim lijepim momentima jer ih nisam bila svjesna, nisam ih vidjela.

Ali ono što je najvažnije – nikad nije kasno. I ako i vi čitajući ovaj tekst prepoznate kod sebe ta “lutanja” iz sadašnjosti u neka druga vremena – dobro je. To je prvi korak koji će vam pomoći da se sljedeći put zaustavite i da punim kapacitetima uživate u onom što vam se trenutno dešava.

Ako si depresivan – živiš u prošlosti.
Ako si zabrinut – živiš u budućnosti.
Ako si spokojan – živiš u sadašnjosti.
Lao Tzu