Priznajem, na ovaj post me inspirisala blogerska akcija Ustupamo prostor. Čitajući postove koje je ona proizvela, posebno one koji su donijeli konstruktivnu kritiku, razmišljala sam o svemu. I onda u tom razmišljanju sam pročitala i post Kako pomoći nevladinim organizacijama?.

Priznajem još nešto – u ovom vremenu u kojem ima više Nevladinih organizacija i Udruženja građana nego preduzeća sve teže se natjeram da obratim pažnju na njih. Toliko ih ima da je stvarno teško povjerovati u to da su svi osnovani radi pomaganja drugima. Posebno oni koji se bave podizanjem bilo kakve svijesti nemaju šansu da mi privuku pažnju.

Međutim, postala sam svjesna da na taj način sigurno nepravedno ignorišem one koji rade dobar posao i koji zaista pomažu nekome, pa sam odlučila dio vremena i prostora na mom blogu i Zenica-Online posvetiti onima koji zaslužuju.

Tako je i nastala priča Upoznajte ljude koji vas neće razočarati. Umjesto toga će unijeti svjetlost u vaš život.

Ukratko, posjetila sam Dnevni Centar Svjetlost u kojem osobe sa poteškoćama u razvoju provode svoje dane družeći se međusobno. Iskreno, nisam imala pojma o njihovim životima inače, o tome koliko je njihov dan drugačiji od našeg i koliko su njihovi problemi stvarniji i realniji od naših.

Upoznala sam majku koja ne može da dobije jednak tretman kod zubara za svoju kćerku zato što je teško naći stomatologa koji će se posvetiti njenom djetetu i pokušati joj spasiti prednji zub. Njena kćerka može biti mirna na stolici uz mnogo truda, ali lakše je zub izvaditi nego se mučiti.

Pričali su mi o tome kako u tom Centru svaki dan njih 17 skupa jede jedan obrok, a zajedno ga i spremaju. To pripremanje obroka im je jedan od načina da se i sami osposobe za samostalan život, jer mnoge od njih roditelji (u najboljoj namjeri) štede pa se zna desiti da ne znaju sami oguliti krompir ili odsjeći šnitu hljeba. Njih 17 svaki dan jede za 20 KM (10 EUR) dnevno.

Ovo ljeto je njih 10 išlo na more zahvaljujući dobrom čovjeku iz Crne Gore koji već godinama obezbjeđuje smještaj i hranu za osobe sa posebnim potrebama. Znate li koliko njima znači taj odlazak na more? I danas najradije pričaju o njemu.

Svaki rođendan štićenika centra se slavi zajedno. Obavezno bude torta a slavljenik dobije i puno poklona. I ples je neizbježan dio takvih proslava jer najviše od svega vole plesati.

Slušala sam priče o problemima i o lijepim stvarima, a u glavi mi je stalno tutnjalo koliko smo često nezahvalni i nesretni u svojim životima, a vrlo često bez realnih i stvarnih problema. Ova djeca, momci i djevojke, nakon što ostanu sami, bez roditelja, budu smještena u Zavode! Zatvore ih u prostorije sa puno kreveta i hrane se u menzama, a vrlo često ih kljukaju tabletama da bi bili mirni. Da ne govorim o tome koliko traumatična može biti promjena sredine za njih, kad iz svog doma moraju otići u takve institucije.

Činjenica jeste – oni su drugačiji od nas. Pričajući sa predsjednicom udruženja koje je osnovalo ovaj centar došla sam do zaključka da su drugačiji najviše po tome što kod njih nije razvijena zloba i zavist. Drugačiji su i zbog toga što su otvorenog srca i široke duše. Ne mogu vam opisati koliko se obraduju kad im bilo ko dođe u posjetu. Ne znam da me nekad na bilo kojem drugom mjestu dočekalo toliko osmjeha. I tako drugačiji nas puno mogu naučiti o životu – o tome koliko ne cijenimo ono što imamo. A prvenstveno koliko je važno da uživamo u malim stvarima.

I kako to kod nas obično bude, upitno je hoće li ovaj centar opstati u budućnosti zbog nedostatka finansija. Jednostavno, država je počela da štedi, ali štedi na ovakvim stvarima. Voljela bih da im nekako mogu pomoći, ali za sada sve što mogu je pisati o njima, nadajući se da će do nekog pametnijeg i sposobnijeg doći i priča o njima.

Ukoliko vas zanima malo više informacija o njima i Dnevnom Centru Svjetlost molim vas da pročitate tekst Upoznajte ljude koji vas neće razočarati. Umjesto toga će unijeti svjetlost u vaš život.