čitajsamnom

Dijana Smajlović – o sadržajima za mlade u Žepču, vršnjačkom nasilju: Vlasti ovdje apsolutno nemaju sluha za omladinu

By on August 2, 2017

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 23. koju imate priliku čuti je Dijana Smajlović iz Žepča.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Dijana Smajlović je novinarka i voditeljica radija Žepče. Angažovana je na mnogo projekata, u mnogo udruženja, jer voli da se bori za prava mladih i djece. Razgovarala sam sa njom o svemu onom što radi, te o aktivnostima udruženja koja mladima u Žepču nude različite sadržaje.

Dijana Smajlović:

Obzirom da sam Zeničanka u Žepče sam došla 2000. godine u grad koji je bio grad povratnika. Otprilike 2000. se ovdje počeo život vraćati u normalu i bio je to dosta depresivan grad. Nije bilo ni nekih dešavanja za omladinu, ni nekog života izuzev par kafića.

Obzirom da sam ja u Zenici imala staž u BNP-u kao glumica i radila sam televiziji Zetel, htjela sam na neki način da malo udahnem života mladima ljudima. Onda sam se raspitivala da li postoji ikakva dječja scena, bilo šta za mlade glumce. U to vrijeme nije egzistiralo ništa takvo. Ni Dom kulture nije radio nekim kapacitetom, možda jedan film u pola godine da bi se desio i to je bilo to. Kad se promijenilo rukovodstvo u Domu kulture Žepče, tadašnji direktor Marinko Kelavić je čuo da postoji u gradu neka Dijana koja je nekad radila u pozorištu i pozvao me na razgovor. Došli smo na ideju da napravimo dječju scenu, omladinsku scenu za žepačku djecu što je stvarno bio bum za to vrijeme. To je bilo 2005. godine.

Krenuli smo u projekat s tim. To je u stvari bila ljubav i želja da okupimo djecu na jednom mjestu. Obzirom da je Žepče u to vrijeme bio i nacionalno podijeljen grad, nekako se osjetila uvijek ta linija između Hrvata i Bošnjaka, nažalost moram tako koristiti te termine, mi smo željeli da tu djecu okupimo na jednom mjestu, da nema razlike među njima, da se druže i da se upoznaju.

I krenuli smo s tim i zaista dječja scena je u to vrijeme doživjela zaista procvat. Imali smo dosta članova i krenuli smo odmah raditi ozbiljne projekte. Iako smo prvo krenuli sa malom školom glume ja sam gledala da što prije tu djecu postavim na pozornicu da osjete prvi aplauz, da osjete kakav je to osjećaj. Odrađena je prva predstava i djeca su bila malo je reći oduševljena.

Nakon toga smo otišli na jedno takmičenje u Gračanici gdje smo osvojili drugo mjesto od 18 gradova koji su sudjelovali, kao potpuni debitanti. To je već u ovom gradu postalo nešto prepoznatljivo. Bilo je interesantno jer nije se dugo godina dešavalo apsolutno ništa za djecu i mlade. Priključivali su nam se novi članovi, željeli su i oni da osjete čari scene.

Onda su počela kojekakva druga udruženja omladinska i općenito udruženja građana da se formiraju i ja sam se nekako u svoj toj želji da pokušamo djecu okupiti na jednom mjestu u skoro svako udruženje gurala, čisto s ciljem da ih sklonimo sa ulice. To je bila moja primarna želja.

Tako da sam se malo po malo počela baviti pitanjima mladih u svim segmentima gdje god mogu i kako god mogu i danas sam član udruženja «Spektar». Ovo udruženje je prošle godine imalo projekat na moju inicijativu da malo progovorimo o vršnjačkom nasilju. Na to nas je ponukala nažalost tragična smrt Haruna Mujkića iz Zenice, dječaka koji je nemilim događajem izgubio svoj život.

Znamo da se i u našim gradovima diljem BiH u školama dešavaju takve stvari koje se nažalost guraju pod tepih. Meni nikad neće biti jasno zašto prosvjetni radnici, zašto direktori škola i ostali zarad nekih svojih sitnih interesa, da li bojazni od odmazde roditelja ili nekih drugih, stavljaju djecu u ruski rulet.

Jedno dijete ako je deklarisano kao neko ko maltretira ostalu djecu i zna se da je to dijete takvo i da su se roditelji žalili na njega, nisam primijetila da se škole pretjerano trude da sankcionišu to na bilo koji način.

I onda sam željela da se javno o tome progovori. Gost na toj tribini je bio profesor Elharun Selimović, vrsni psiholog. Namjerno smo njega doveli jer je to jedna jako osjetljiva tema u kojoj smo upravo mogli naći odgovore na pitanja u njegovom predavanju. Ja sam željela da to bude interaktivno, znači ne klasično predavanje, kao diskusija jedne osobe sa drugom, nego smo napravili interaktivnu radionicu sa našim sugrađanima.

Bila je tu takođe pedagoginja srednje mještovite škole Asima Nalić i ja kao neko ko je u medijskom svijetu. Ja sam željela da sa svoje tačke gledišta kažem kako se mediji ophode u svim tim slučajevima.

I malo smo to zatalasali. Nakon toga smo imali razgovore i sa direktorima škola. Sami kažu da su i oni osjetili da se nekako situacija pomalo smiruje, da oni nasilnici koji su bili deklarisani kao takvi su se malo pritajili. Sad da li je naša priča naišla na neki odjek u javnosti, da li su oni sami od sebe se prepoznali u toj priči, ali moj primarni cilj je bio da se osvijestimo. I možda ćemo i uspjeti. Ja i dalje radim na tome i općenito sam angažirana da nekako tu našu djecu uključimo u bilo koje lijepe stvari koje se dešavaju u gradu.

Šta još ima što se tiče Žepča mladima na raspolaganju?

Kad je u pitanju cijelo područje Općine Žepče po nekim zvaničnim podacima tu egzistira preko 40 udruženja. Od toga barem njih 10 do 15 tretira pitanja mladih. Udruženje «Spektar» ima često razne aktivnosti za mlade. Udruženje «Eureka» je imalo prije 2 godine interesantan projekat, skokovi sa paraglajderom, planinarsko društvo «Vis» ima fantastične akcije za mlade. Mi u Žepču imamo planinu – brdo Matinski vis i gore ima planinarski dom. Gospodin koji vodi to planinarsko društvo je jedan zaljubljenik u prirodu, čovjek kojeg svako treba poznavati u životu, gospodin Mirko Matijević. I on strašno voli djecu i uporno radi na tome da se djeca okupljaju oko planinarskog društva pa imaju izlete na Matinski vis. U tom domu provode vrijeme, prave grah, sarme, to je stvarno zabava.

Kulturno umjetnička društva su stvarno aktivna na našem području. KUD «Slovo o Žepču» čiji sam i ja član ima zaista nevjerovatnu brojnost članova. Imamo preko 30 novih članova i doslovno imamo i dvogodišnjakinje. Trudimo se na svoj način da tu djecu odvedemo negdje, da malo izađu izvan okvira granica svojih gradova i države. Baš se trudimo na sve načine da ih provedemo svuda, da upoznaju različite kulture, običaje, da se upoznaju sa svojom generacijom i vršnjacima različitih nacionalnosti bez obzira na vjeru i spol i vjerujem da u tome uspijevamo.

Ovo kažem za ovo naše kulturno umjetničko društvo, a jednako tako su aktivna i ostala kulturno umjetnička društva sa kojima mi sarađujemo.

Šta mislite kako bi mlade mogli zadržati u BiH jer je sad trend kad skoro pa svi odlaze?

Nažalost teško je tu dati objektivan odgovor. Ja ću pokušati kroz jednu šalu vlastitu da dam odgovor na to pitanje, kad je mene moja kćerka koja ima 12 godina pitala «Mama, o čemu će moje dijete učiti kad bude išlo u školu iz istorije? Hoće li učiti o Bakiru, Dodiku i Čoviću?» Onda sam se ja nasmijala i rekla «Ako budeš pametna tvoje dijete će učiti o Angeli Merkel».

To je moje viđenje, ali zaista moramo raditi na tome da mladi ostaju i vjerujem da je to jedan mukotrpan posao u koji se mora uključiti cijela zajednica. Dakle ne može pojedinac, tu mora krenuti od vrha države.

Nažalost u vlasti na našem najvišem vrhu nema apsolutno sluha za omladinu. Ja sam gledala i aktivnosti i reformske agende, malo gdje da se spominju pitanja mladih.

Mladi ovdje ne vide svoju budućnost zato što su im dovedena u pitanje egzistencijalna pitanja. Prvo posao. Mladima prvo treba obezbijediti način da dođu do posla.

Vlasti nemaju sluha za to. Ja imam osjećaj da ovi naši političari ne razumiju da su im upravo glasači ta djeca, ako žele zadržati svoje pozicije. Lako je biti na vlasti desetak godina ako imate jednu mašineriju koja će svaki put sigurno glasati za vas. Međutim, biologija čini svoje. Doći će vrijeme kada više ti vaši glasači neće biti sposobni za glasanje i vama trebaju nove snage. Mladi danas od malih nogu vide šta se radi na državnom nivou itd i svoju budućnost vjerovatno vide na nekom boljem mjestu.

Jer ja kad pričam sa svojom kćerkom ili sa svojom djecom glumcima ili iz kulturno umjetničkog društva, njima je apstraktno recimo to kako neko može otići na more 10 dana. To je apstraktno našoj djeci nažalost. Znači trebamo im ponuditi nešto što bi trebalo da ih zadrži ovdje.

Šta im možemo ponuditi? Prvenstveno kvalitetno obrazovanje, što nažalost BiH nema. Trebamo programe za mlade u kojima ćemo prepoznavati mlade talente, neki personalni pristup djeci. Imamo talenata, imamo kvalitetnog mladog kadra ali ga ne prepoznajemo i ne dajemo im priliku. Trebamo im dati priliku da se oni iskažu. Kako – ne znam.

Mi radimo kao pojedinci onoliko koliko možemo, ali ipak to mora na neki veći nivo. I u krajnjem slučaju nakon tog obrazovanja im dati priliku da ostvare svoj životni san, da rade ono u čemu se oni vide, a ne čisto da budem redni broj na birou za nezaposlene, čekam da me zovnu bilo šta – ja sam pravnik a evo sutra ću raditi u pekari. Treba da se odmaknemo od takvog načina razmišljanja i da mladima ponudimo upravo to. A kako – vjerujte da nisam baš optimistična.

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?

About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *