Autor: Hana Kazazović

Imam skoro 40 godina i do juče sam mogla sa sigurnošću reći kako nisam nikad bila u dilemi ostati ili otići iz BiH. Prosto nisam razmišljala o tome nakon što sam od ’93. do ’96. godine bila izbjeglica i jedva dočekala kraj rata da se vratim svojoj kući.

Jer, vidite, ja sam bila izbjeglica na našem govornom području, u Vojvodini i opet mi je jako falilo to ‘moja kuća’. Falilo mi je da nekim ulicama hodam i da znam da sam njima hodala i sa 5 godina i falilo mi je da se osjećam domaće.

Dodatni razlog je bio i taj što sam ja stvarno i iskreno vjerovala kako je rat gotov i kako ćemo sad svi da zapnemo i gradimo neku bolju budućnost i kako će sve biti lakše jer je sve već sjebano i uništeno i po nekom zakonu logike može biti samo bolje.

I tad sam uticala na mamu da prestane sa pričama o odlasku i Ameriku jer smo miješani brak. Što da idemo, gdje nam može biti bolje nego kod kuće, a posla ima – mislila sam.

Dvadeset godina nakon toga sam i dalje tu, i svo to vrijeme bijem bitke sa sobom i sa sistemom i pokušavam i otimam se. Nisam htjela studirati pa studirala, htjela sam da radim pa sam krenula kod privatnika, pa onda i sama postala privatnik. Pa propala, jer sam htjela prodavati suvenire u Zenici, poznatom turističkom gradu – znate tu priču :D

Pa sam uz sve to stalno nešto čeprkala i po sebi i po internetu, otvarala stranice i blogove, pisala, vodila neke bitke pisanjem i za grad i tu prestala…

Ali nisam nikad, stvarno nisam – poželila otići iz BiH jer jednostavno nisam mogla misliti o nečemu što ne poznajem.

Kako da ja maštam i planiram i znam da bi mi negdje moglo biti bolje kad nemam pojma kako je tamo negdje – to je bio neki osnov mog razmišljanja. Mislim realno, koliko god imala razgranatu maštu i koliko god ja mogla zamisliti neke stvari, ne mogu o nečemu donijeti sud dok to ne vidim, zar ne?

To što se meni podrepilo pa zbog svojih poduzetničkih sposobnosti nisam bila u mogućnosti čak ni kao turista otputovati negdje, to je priča za neku drugu temu, mada znam da nisam jedina :)

Uglavnom, desi se da odem u tu Ameriku i desi se da konačno vidim kako negdje van ovih prostora funkcionišu stvari. I po prvi put imam taj neki glas u glavi koji neće da ušuti i koji mi stalno govori “Hana, al’ si se zeznula, i o čemu li si inače svih ovih godina mislila…”

Jer, realno, daleko od toga da je Amerika med i mlijeko i stvarno sam imala sreću da vidim i sve dobre i sve loše stvari. Imala sam priliku da slušam o njihovim borbama i mukama kao i da se skoro saplićem o beskućnike po ulicama.

Ali prosto, ono što je mene ostavilo bez teksta jeste sistem koji funkcioniše i koji meni iz naše perspektive izgleda kao bajka. Sistem u smislu – ako je nešto propisano zakonom – poštovaće se ili ćeš platiti kršenje propisa. 500$ za bacanje opuška pored pepeljare na ulici, 350$ za cigaretu u sobi u hotelu – pa izvoli, probaj. Ja se ne bih usudila, jer eto tako, vidim da inače nikom tako nešto ne pada na pamet.

Sistem u kojem možeš uspjeti ako pokažeš inicijativu, ako se trudiš i radiš. Prepozna te, pa te uhvati i vuče naprijed. Isto kao kod nas što te uhvati i vuče nazad, osim ako nisi član partije, pardon – stranke.

Pisala sam kako sam tokom boravka gore čitala i knjigu “Chasing Croatian girl” koju je napisao Cody, Amerikanac oženjen djevojkom iz Hrvatske. I tu sam isto pronašla ono što mi se učinilo a to je – kad u Americi vidiš nekog da je uspješan, da ima dobar automobil i sl – odmah pretpostaviš da je ili super pametan ili se oderao od posla. Kod nas – znate i sami šta nam padne na pamet.

I to me uz sve sranje u kojem živim dodatno frustrira. Tek kad se izmakneš na malu distancu od ovih prostora vidiš koliko mi u stvari imamo i bogatstva i koliko bismo mogli, samo uz malo truda i pameti, biti carevi i živjeti kao kraljevi. Mali smo, imamo prirodu za poželjeti, vodu iz snova, ‘pametne’ ljude… i uz sve to imamo klinac jer smo glupi i jer se bavimo svime osim sobom.

Ovdje je ideal imati posao na kojem ne radiš ništa, ili uspjeti ali nekako preko noći i bez truda. I sve dok se taj način razmišljanja ne promijeni – neće nam biti bolje. Nikad.

I sad mi je savršeno jasno zašto mnogi naši ljudi odu vani, bilo gdje. Odu oni koji su spremni da rade i da žive od svog rada, onako po zasluzi. Odu oni kojima je puna kapa slušanja šuplje priče i gledanja u komšijinu kravu, bez da svoju i imaš.

I odu oni koji imaju petlju, ili možda na vrijeme spoznaju neke stvari.

Da sad imam 20 godina i ovu pamet, znam šta bih učinila. Ne bih se niti okrenula, iskreno. Jer – najtužnije od svega je što ja ovdje ne vidim ljude koji su spremni da rade da nam svima bude bolje. Velika većina bi da živi (i uspijeva da živi) od tuđeg rada i na tuđim leđima. I apsolutno razumijem sve one mlade koji odlaze i sve one koji se odriču državljanstava bilo koje zemlje jer – davno rekoh – etikete ne govore ništa ni o kome.

Na pragu svojih 40-ih i sa svim tim saznanjima koja su sad i konačno dobila potvrdu, iskreno, nemam pojma šta ću i kako bih.

Eto. Žuljalo me na duši pa sam morala iskuckati.