čitajsamnom

Radica Lasić – Široki Brijeg: Osnovala udrugu “Narcis” jer nije znala nikoga ko je živ nakon karcinoma dojke

By on July 22, 2017

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a osamnaesta koju imate priliku čuti je Radica Lasić iz Širokog Brijega, predsjednica udruge “Narcis” Široki Brijeg.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

U Širokom Brijegu sam upoznala Radicu Lasić, predsjednicu Udruge “Narcis”. To je udruga koja se bori protiv raka dojke, odnosno pomaže ženama u njihovoj borbi protiv raka dojke. Postoji od 2003. godine, a Radica ju je osnovala nakon što se i sama suočila s tom strašnom bolešću i nakon što nije mogla da pronađe nikoga u svom bližem okruženju ko je preživio tu borbu. Nije mogla da nađe nijednu ženu koja je pobijedila taj rak, koja je živa i s kojom bi mogla razmijeniti iskustva i koja bi joj olakšala tu njenu vlastitu borbu. Zbog toga je ponukana ličnim iskustvom, kada su je u Zagrebu posjetile žene iz tamošnje udruge, odlučila da će, kada sve to ostavi iza sebe, u Širokom Brijegu pokrenuti sličnu borbu i pomagati ženama.

Impresivna je takođe činjenica da su razbile dosta tabua i da su za ovih trinaestak godina koliko rade u Širokom Brijegu pomjerile granice i pomogle velikom broju žena da prođu kroz tu tešku borbu, da otvorenije pričaju o njoj i da se suoče s bolešću. Takođe je impresivna i činjenica da njih 24 udruženja na nivou BiH fenomenalno sarađuju. Povezani su u jedno krovno udruženje koje svake godine zajednički radi na borbi protiv raka dojke i osvještavanju o toj borbi na nivou BiH. Vjerovatno ste čuli onu trku “Race for the Cure” koja se održava svakog oktobra u Sarajevu. Inače imaju tokom cijele godine različite aktivnosti i to je ovako baš jedna prilično zanimljiva priča koja traje već godinama i ja vjerujem da će i u nekom narednom periodu donijeti još bolje i veće rezultate.

Radica Lasić:

Udruga funkcionira od 2003. s tim da sam ja 2001. operirala dojku, znači 2 godine poslije same operacije sam krenula s udrugom. Ispočetka je to bilo jako, jako teško. Raditi nešto u sredini u kojoj je bolest sramota, u kojoj su bolesne žene, bolesne osobe inače negdje u kući, skrivene. O tome se nije pričalo. U dosta obitelji je bilo baš tako.

Ja sam bila osoba koja je prvi put na radiju na početku rada udruge otvoreno razgovarala o karcinomu dojke i onda sam jednostavno imala osjećaj, kad sam se vraćala s tog razgovora na radiju, da me svi gledaju misleći “Ova je luda!” – doslovno tako.

Bilo je teško krenuti s tim, izboriti se za status udruge, izboriti se za to da te ljudi gledaju kao normalnog.

Dolazila sam često u priliku da jednostavno odustanem. Bio je problem sve. Bio je problem što je udruga takva kakva jeste, što se bavi bolestima, bolesti raka. Čim kod nas kažu rak – to je smrt, znači nema života. A na kraju i ja sam tako nekad razmišljala. Znači pričati o tome otvoreno, razgovarati sa ženama koje su prošle to, to je bilo najteže.

Najteže je bilo naći žene, žene koje će se javiti da razgovaraju, da dođu, da budu s nama.

Trebalo je to sve nekako pokrenuti, a nisam znala kako, na koji način. I jednostavno sam išla srcem. Išla sam ono što sam ja mislila da meni treba – tako sam se ponašala, tako sam radila.

U početku je to bio veliki otpor i kod žena i kod sredine. I kod onih koji su nam mogli pomoći počev od zdravstva, od općine, od bilo koga. Jednostavno su se ljudi nekako najrađe odmicali od svega.

Na samom početku sam krenula i s odlascima u Sarajevo, na te sastanke udruga cijele BiH i onda bi mi bilo neobično teško kad bih slušala njih, njihove priče predsjednica šta rade, kako rade, ko ih podržava, šta odrađuju… i jednostavno sam se često znala upitati “Bože, gdje ja živim?”

Ali sam se svaki put vraćala i opet nastavljala.

U početku je bio problem što se ide u Sarajevo

Najteže je bilo kad je počela “Trka za život”. Kad se u Sarajevu počela održavati ta trka, ona je uvijek prvi vikend u 10. mjesecu, ali smo imali uvijek u 9. mjesecu registraciju, prijavu za trku. To je bilo nešto za nevjerovati. Tu nikog nije bilo ispočetka, išlo bi nas par žena.

Jer poseban je problem bio što je to u Sarajevu. Da je to možda bio Split, Imotski, negdje tamo, to bi bilo drukčije, nažalost. Ne zbog tog što ljudi mrze nekog. Jednostavno su to bile neke predrasude. Poslije rata je to, većina mladih ljudi nije ni imala prilike otići u Sarajevo. I to je priča bila, bilo je neka fama o tome da “ić’ tamo je nešto drugo”.

A ja sam studirala u Sarajevu i meni je Sarajevo u srcu bilo uvijek – i prije, i danas i šta ja znam… nikad nisam razmišljala na taj način. Nisam osoba koja je gojena tako. Nikad se nisam bojala.

Pokušala sam to ljudima objasniti, međutim nije išlo. Trebalo je vremena da pođu prvi autobusi, da krenu prve ekipe iz škola i tek tada, kad je to sve krenulo, kad su djeca vidjela kako je to prekrasno, kako je Sarajevo divno, kako se slavi život. Tek je tad krenulo. Recimo prošle godine sam ja iz Zapadnohercegovačke županije odvezla pet autobusa, što je za nevjerovati.

Ali kažem, to već traje od 2003. i to je 13 punih godina. Nakon punih 13 godina ja stvarno možda već godinu, dvije mogu reći jednostavno da se osjećam drukčije, da ide, da je udruga postala prepoznatljiva, da je postala cijenjena, ljudi znaju ko smo, šta radimo, čime se bavimo, znaju da ne tražimo novac. Jer su svi prije mislili da udruge rade samo da pokupe novac.

Redovno održavana predavanja po srednjim školama

Mislim da su u svemu najviše pomogla predavanja koja mi održavamo u svim srednjim školama. Mi radimo na nivou cijele županije, znači Široki, Ljubuški, Grude i Posušje. U svim školama srednjim, gimnazijama i srednjoškolskim centrima mi imamo predavanja o karcinomu dojke, o ranom otkrivanju, s djecom, sa srednjoškolcima, treći, četvrti razred, zavisi, koja su fantastično prihvaćena. To je nešto na šta smo posebno ponosni.

Novcem od utrke se rade besplatni mamografski pregledi

Za utrku se plaća registracija, već par godina je to 7 KM, s tim da za to dobijete jednu lijepu majicu i jedan divan dan.  Od tog novca prikupljenog se kupi paketić tek operiranim ženama. To su paketići koji nisu vrijedni financijski ali su jako vrijedni u nekom drugom smislu. Jednostavno znate da neko misli na vas.

Dobijete to od nekog ko je prošao nešto što prolazite i vi i znate da neko jednostavno razmišlja o svemu tome. I onda to ima totalno drugi učinak koji je jako bitan.

Osim tih paketića imamo besplatne mamografske preglede, s tim da se obično svake godine održavaju u mjestima koja nemaju mamograf. Najčešće to budu neka ruralna područja. Međutim, pošto Široki nema mamograf uopće onda mi svake godine dobijemo 50 besplatnih mamografskih pregleda. Dođe nam uvijek pokretni mamograf u Dom zdravlja, dođe 50 žena, koja više i onda dobijemo nalaze i ja ih zovem i javljam im. Hvala Bogu nije bio nijedan problem svih ovih godina mada se svake godine negdje otkrije 2-3, zavisi kako kad.

O saradnji udruga na nivou BiH i prijateljstvima

Mislim da smo stvarno možda ne mogu reći jedina, ali mislim da je tu negdje, u Bosni i Hercegovini organizacija koja radi na takav način. Postoje 24 udruge iz cijele BiH, iz Republike Srpske i iz FBiH. 24 predsjednice udruga koje se redovno sastaju radno, imamo radne sastanke, dogovore, razgovore… Dobijamo programe koje odrađujemo. U sklopu tih programa su ova predavanja što sam spominjala, posjete psihologa, razgovor sa psiholozima što je nama jako bitno.

24 predsjednice udruga nevezano koje su vjere, koje nacije, kako izgledaju, da li su zavijene ili nisu… isto, potpuno iste smo sve. Sve isto radimo, fantastično se razumijemo, fantastično funkcioniramo, veže nas neraskidivo prijateljstvo tako da uvijek svaka od nas u svakom momentu zna šta se kod druge događa.

Šta mislite koliko to što radite koristi društvu i zajednici i na koji način?

Silno jer, čovjek nekad toga nije ni svjestan. Recimo spasiti samo jedan život, pomoći samo nekome da prođe kroz te teške dane…

Jer ja se fantastično sjećam kad se meni dogodilo – ja stvarno u Širokom Brijegu nisam znala nikoga ko je bio bolestan od karcinoma dojke i ko je živ. Ja sam znala njih par koje su umrle, a nikog živog nisam poznavala. Nikog stvarno.

Jer ja sam pitala ljude “Pa znate li nekog” i svak bi rekao “Pa to ti je pokojna ova”.

“Ma znam pokojna, ali ima li iko ko je živ da mogu s njim razgovarati?!”

Koliko u vašem slučaju politička situacija pomaže ili odmaže?

Ne pomaže nimalo. Iskreno kad tako počnem razmišljati često budem ljuta. Mislim na stvari koje bi trebalo jednostavno drukčije raditi, stvari koje bi se trebale podržati, da su ljudi zainteresirani, u stvari mislim da rade puno nekih stvari koje su nebitne nama.

Meni uopće nije bitno ko sjedi u županiji, ko je predsjednik, ko je nemam pojma bilo šta, stvarno me ne interesira. Bitno mi je da je to neki čovjek koji razumi potrebe sredine gdje živi. Međutim ne razumije se stvarno, ne samo udruge moje već inače.

Recimo svaki put kad nešto treba, recimo Široki Brijeg nema uopće mamografa. On je grad, jedini grad hajmo reći u Zapadnohercegovačkoj županiji. Mi nemamo bolnice, mi pripadamo Mostaru, onkologija, znači sve – ne postoji. Imamo Dom zdravlja.

Svaka žena koja hoće pregledati dojke morala je ići privatno. Sve mi koje smo operirale dojke, znači sve koje smo išli redovno na kontrole, a moramo ih redovno raditi ispočetka svako tri mjeseca, kasnije pola godine, godinu – svaki nalaz se plaćao. Vi znate kakva je danas situacija, koliko svijet ima novca.

Oni apsolutno, kad kažem oni, to su ti vladajući, ne znam kako da ih nazovem, ne razumiju to.

I onda kad tako počnem razmišljati onda sam stvarno ljuta. Ljuta sam na sve to. Jer mislim evo ja imam već 62 godine i proživila sam nešto, imala sam period života kad smo drukčije živjeli, kad smo se osjećali sigurni, zaštićeni i kad smo imali i sva neka prava i na poslu i u zdravstvu… Meni je žao danas ovih mladih ljudi, žao mi je u čemu žive, kako žive, na šta su im životi došli.

Taman pričate o mladima a upravo sam vas htjela pitati šta mislite kako bi se mladi mogli zadržati u BiH?

O odlascima… mislim da je to najveći problem današnjice, što nam mladost ode. A šta možemo bez nje, mislim ko će ostat ovdje? Ostaće starci koji će pomrijeti i šta onda?

A mladi stvarno nemaju, ja kažem nemaju šta čekati, nemaju se u šta nadati. Jer s ovakvim društvom u kojem živimo mislim stvarno ja ne znam šta očekivati. To što su napravili od naših života svi oni koji su kad se krenulo u taj rat… Mislim nemam pojma koga okriviti za to. Nas obične ljude sigurno ne jer mi o tome da smo odlučivali ne bi toga bilo. 

Ljudi ne rade, nemaju šta raditi, plus toga mislim ono što je još gore – ljudi su se odvikli raditi. Dosta vremena poslije rata su živili nekako na socijali, od pomoći, ne znam ni ja od čega. Pa ja kažem evo recimo polje ispod moje kuće niko ne radi. Ja se sjećam bilo je puno, vječito je rađeno. Evo šta se radi, o ovom smilju što se pričalo sad – svak bi htio to raditi ali da odjednom stekne lovu, niko ne radi za plaću.

I onda normalno oni misle da je tamo negdje gdje idu puno bolje. Ja ne znam sad koliko jest, obično kažu koji dođu da nigdje ne cvjetaju ruže, ali mislim – kako ih zaustaviti? Nemam pojma. Ono što bi im trebalo to su radna mjesta, to je nekakav normalan život, a mislim da je to još uvijek nemoguće ovdje. Kao prvo radna mjesta – nit se šta gradi, nikakve tvornice, nigdje gdje bi se ljudi uposlili. Sve što se radi to su trgovine.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Bude mi nekad teško. Bude mi previše, obzirom na moje godine i na moje zdravstveno stanje. 

Ali ne mogu ja bez toga. Mislim da ne mogu. Ne znam, pa mislim da ću raditi dok god budem mogla. Ako ne mognem više ja biti ta koja će ići, onda ću barem biti podrška onome ko bude vodio to. Ja sam i prošle godine na našoj skupštini predlagala da to Antonija preuzme obzirom da je ona mlada žena, obrazovana, pametna, koja je isto operirala dojku. Međutim nijedna od njih neće. One sve kažu “Ako ti nećeš, udruga se gasi”.

Normalno da hoće nekad neko i ja još uvijek to radim. Onda se ja zezam i kažem “Vi ste isto ko djeca u kući moja, ja sam njih tako navikla da ja sve mogu”

Ali mislim da hoću ne zbog tog, koliko god mi bilo teško, meni je to ogromno zadovoljstvo. Meni je to duševna hrana.

Najljepši momenat koji čovjek može doživit’ je kad dođete kod nekog ko je izgubljen, uplašen, ko plače i kad mu vi ispričate to, kad mu ispričate svoj slučaj, kad mu kažete da to nije ništa i kad pođete od njega i vidite osmjeh.

To je najveća plaća koju možete dobiti od nekog, meni. Posebno ako su djeca tu, pa vidite djecu kako on pita:

“Mama, je li ta teta bila isto bolesna?”

“Jeste”

“Je li bila bez kose?”

“Je”

“Super!”

Njima je to najveća sreća vidjeti vidi teta sad više nije bolesna. Ne znaju oni šta ja sve imam :D

Ali kažem, mislim da je to svim ljudima koje takve stvari rade, mislim da se ne mogu lako odreći toga. Jer mi nemamo ništa, mi smo svi volonteri. Svu plaću koju imamo je taj osjećaj predivan da činite nešto dobro. A mislim da je to najljepše.

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?

About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *