Autor: Hana Kazazović

Knjiga „Čudne misli u mojoj glavi“ Orhana Pamuka je prva knjiga ovog pisca koju sam pročitala, jer mi prosto do sada nekako njegove knjige nisu dolazile pod ruku. Ljetos sam vidjela da je Dara čitala ovu i bila oduševljena, pa sam iskoristila priliku i na spisak želja iz Buybooka dodala i nju. Dugo je čekala na polici jer je malo obimnija, pa je ovaj spori novembar bio idealan da uronim u nju i sad zvanično mogu reći – zaljubim se u Pamukovo pisanje.

Ovo je priča o Mevludu Karatašu i njegovom životu u Istanbulu. Nekako se zadesilo da čitam za redom dvije knjige o ovom gradu u kojem nisam nikad bila – Vašljivu palatu i ovu sad. I ako kad uspijem posjetiti Istanbul biće to najviše pod uticajem Elif Šafak i evo sad Orhana Pamuka. Tako ga oni slikovito i zanimljivo opisuju da zaista imam veliku želju otići i vidjeti koliko njihovi opisi odgovaraju stvarnosti.

Mada, kad je u pitanju ova knjiga i Orhan Pamuk, veći dio je posvećen starom Istanbulu, odnosno četrdesetogodišnjem životu Mevluda od kako je došao u ovaj grad.

Mevlud je radio svašta – od prodavanja jogurta i boze, pilava i sladoleda pa do čuvanja parkinga. Pisala sam već na društvenim mrežama, do ove knjige je meni pilav bio isključivo tjestenina i to domaća, a izraz sam čula od moje nane. U knjizi je pilav riža sa piletinom, a kad sam krenula sa istraživanjem po internetu i razgovorima sa ljudima, ispostavilo se da pilav nekima znači rižu a nekima tjesteninu. U Bosni je uglavnom tjestenina, tako da nije do mene :D

Druga stvar koja mi je posebno zanimljiva jeste Mevludovo prodavanje boze na ulici. On je to radio iz ljubavi i u njegovom odnosu prema tom poslu se vidi kako se život u Istanbulu mijenjao tokom godina. Ne znam da li neko od vas voli bozu, mi u Zenici imamo priliku da je pijemo u jednoj slastičarnici i znam da su mišljenja uvijek podijeljena. Ljudi je ili baš vole ili im je odvratna :D Ja spadam u one koji je rado piju i nekako mi je ova knjiga dodatno osvijetlila ovo neobično piće.

U suštini, ovo je knjiga koja možda najviše od svega govori o ljubavi, posebno o dilemi da li je ljubav namjera ili sudbina. Mevlud je svojoj odabranici pisao pisma iz vojske, a oženio je tako što je ona sa njim pobjegla i to je bila jako mlada. Uopšte, to su bila vremena kada su se djevojke udavale puno prije nego bi napunile 20 godina na primjer, i to po principu provodadžisanja najčešće. Koliko god iz naše današnje perspektive nekom djelovalo nevjerovatno da su na takav način sklapani brakovi koji su takođe bili puni ljubavi, u ovoj knjizi vidimo da jesu. I sasvim je zanimljiva ta dilema koja muči Mevluda tokom cijele knjige, a o njoj vam neću ništa govoriti jer vam ne bi bilo zanimljivo kod čitanja.

Pamuk ima stil koji tjera da usporite i da čitate sa guštom. Nema preskakanja rečenica, nema srkleta. Polako, uz kafu (ili bozu), pa da sve te slike o kojima on piše lijepo možete zamisliti u svojoj glavi, da osjetite mirise i čujete zvukove.

Nešto kontam, nadam se da niko neće ekranizovati njegove knjige, ili ako to uradi da se neću zeznuti da to pogledam, jer bi mi potpuno narušilo užitak i film koji sam ja odvrtila u glavi dok sam knjigu čitala.

Ako imate preporuku za još neku njegovu knjigu, pišite u komentarima. Definitivno ćemo se još družiti.

Ovu knjigu sam poklonila dragoj osobi koja će znati da uživa u njoj i koja mi se nekako stvorila pred očima još dok sam knjigu držala u rukama čitajući.

Za sve ostale koje zanima knjiga – Buybookove knjige se mogu kupiti u knjižarama u BiH, ali i na web stranici http://www.buybook.ba/

img_3566