Jasmina Mršo: “Mislim da su žene mnogo odgovornije i mnogo više samokritične”

Šta je vas potaklo da se politički angažujete?

Pored želje za promjenom, najviše su me u biti na aktivan politički angažman podstakli osjećaji krivice i licemjerja. Naime, smatrala sam da, ako ni ja neću dati sve od sebe da se nešto promijeni, onda gubim pravo da kritikujem. Ostalo je jedino da i ja pokušam nešto da uradim i prestanem biti posmatračica. Nakon što sam pronašla stranku za sebe, zavoljela sam politiku, uz sve njene nedostatke, jer mi daje osjećaj da se aktivno borim za ovo društvo.

Da li ste imali dilemu ili bilo kakvu vrstu ustezanja u smislu “politika je za muškarce”?

Feministkinja sam, stoga lično nemam nikada takva ustezanja. Međutim, moram priznati da sam upoznala dosta muškaraca, a i određeni broj žena, koji baš tako razmišljaju. Tome svakako ne pridonosi ni činjenica da su žene u ovoj državi još uvijek nedovoljno zastupljene kada su u pitanju procesi političkog odlučivanja.

Šta sada iz iskustva možete reći – da li je i u kojoj mjeri vaš angažman drugačiji od angažmana muških kolega? Ako jeste – zbog čega, odnosno koji su to izazovi s kojima se suočavate, a koje mislite da ne biste imali da ste muškarac? 

Poznajem jako puno iskrenih muškaraca u politici, kao i iskrenih žena, naravno. Moj angažman se razlikuje možda na način da je manje otvoreno agresivan. Ja sam jako emotivna osoba i to prihvatam kod sebe kao snagu, a ne kao slabost. Moji lični principi i ideologija su mi jako važni te se borim za dostojanstvo i slobodu svakog čovjeka, prije svega, neki lični interesi mi rijetko isplivaju u prvi plan.

A što se tiče izazova, to su obično oni koji su vezani za moj spol i moju političku orijentaciju. Diskriminacija po osnovu spola je jako prisutna i danas u politici, tako da na svakodnevnom nivou se kao žena morate boriti da vas se čuje, a ako u tome uspijete, onda često dobijete etiketu da ste ‘naporni’, ‘preagresivni’ pa nekada i zaista grozne uvrede. A tu je i naravno taj konstantni strah i konstantna neugodnost od uznemiravanja i nasilja po osnovu spola, posebno jer to doživite prije ili kasnije, a ne postaje jednostavnije vremenom.

Šta je po vašem mišljenju najveći uzrok malog broja žena u politici? Ja ne bih rekla da im neko brani da se više angažuju, često mi djeluje da je više do samih žena koje ne žele. Da li imam pogrešan utisak?

Jako mnogo se susrećem sa ženama koje neće u politiku, kao i s onima koje hoće, a tu su i one koje nisu htjele, a sada im je drago što su se u konačnici ipak odlučile na jači politički angažman. Mislim da su žene mnogo odgovornije i mnogo više samokritične. Najčešće kada odbijaju agažman to pravadaju time da ‘nisu dovoljno dobre’, pa čak iako su mnogo uspješnije od kolega muškog spola. Misle da trebaju da magistriraju, da se udaju, da imaju djecu, da doktoriraju, da odu u penziju, da trebaju to da prepuste mlađim od sebe… To su neki razlozi koje sam čula. Ali tako mnoge ne dočekaju svoju priliku.

Najefikasniji metod za pojačanje angažmana je jačanje žena unutar stranačkih struktura, tako da ipak smatram da je najveća odgovornost na političkim organizacijama.

Šta vi mislite o “kubovima žena” unutar stranaka, često se zovu i “forumi žena”? Meni je to uvijek djelovalo kao da muškarci u stranci kažu “hajde da damo ženama mjesto gdje će se kao nešto baviti politikom dok mi rješavamo bitne stvari”. Da li je moj utisak pogrešan ili sam u pravu da možda muške kolege na taj način umanjuju ženski uticaj unutar stranke?

Dijelim to mišljenje i zaista ne znam je li nam mišljenje pogrešno, ali čini mi se da nije. Lično nemam iskustvo s forumima i klubovima žena, s obzirom na to da sam u stranci koja nema takvu žensku organizaciju. Mi drugačije pristupamo jačanju ženskog političkog aktivizma. Za to prvenstveno koristimo projekt ‘Inicijativa 50%’ putem kojeg se borimo da zastupljenost žena u političkom odlučivanju, barem kada su u pitanju organi i klubovi izabranih zvaničnika Naše strake, bude 50% u svakom pogledu – po pitanju raspodjele moći, medijskog prostora, ulaganja finansijskih sredstava u kampanji… S obzirom na to da smo na proteklim općim izborima imali preko 60% žena od ukupnog broja izabranih zvaničnika i zvaničnica Naše stranke, mislim da smo na dobrom tragu.

Da li nam treba više žena u politici? I kako motivisati žene da se angažuju u većem broju?

Naravno da nam treba. Ako uzmemo u obzir da većina treba dati glas manjinama u društvu, jer ga one u suprotnom nemaju, a ovdje se ne radi ni o kakvoj manjini, već od 50% ukupnog stanovništva, onda je još veći apsurd da se taj glas ne čuje u potpunosti.

Dakle 50% stanovništva je u nedovoljnoj mjeri i/ili neadekvatno predstavljeno, pa onda dobijemo da većinom muškarci odlučuju o ženskim tijelima i o pitanjima koja se tiču života svih žena u ovoj državi. Motivaciju dajemo obrazovanjem, ohrabrivanjem, stvaranjem prostora – ali stvarnog prostora – za njihovo političko djelovanje.

Ponavljam, odgovornost je na političkim strankama. Već sam navela metode koje mi koristimo i koje lično smatram efikasnim, ali moram napomenuti da su upornost i kontinuitet neophodni.

Šta je ono što biste iz svog iskustva poručili ženama koje možda razmišljaju o tome da se eventualno angažuju politički i tako probaju napraviti neke promjene u društvu u kojem žive?

Poručujem im da, iako nije jednostavno, mi to ipak moramo. Odgovorne smo za mnogo toga u našim životima, često ne svojim izborom, nego jer nam je društvo to nametnulo, a moramo jedan dio tog tereta odbaciti kako bismo kroz društveni i politički angažman počele biti odgovorne same za sebe.