Ante Bender – Dom “Betanija” Čapljina: Osnovni uslov za obavljanje ovog posla je ljubav

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 65. kojeg imate priliku čuti je Ante Bender iz Čapljine.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Odrasla sam pored Doma penzionera u Zenici i od kako znam za sebe mama je meni i bratu govorila kako ćemo je tu smjestiti kad ostari. Dakle, nemam onaj negativan odnos prema staračkim domovima koji je tako čest ovdje na Balkanu. Međutim, ljetos sam imala priliku posjetiti taj naš Dom penzionera tokom posjete maminoj prijateljici i nakon toga sam bratu rekla samo “Znaš šta, ne znam šta bi se trebalo desiti u životu, ali ja nikog svog tamo ne bih mogla ostaviti”.

Mislila sam da je u pitanju sama institucija doma i da je to svuda tako. A onda sam posjetila Dom Betanija u Čapljini i ravnatelju nakon svega rekla “Ja bih sad potpisala da mene smjeste ovdje bez ikakvog ustezanja”.

Jer zaista, Betaniji nisam našla manu. To je ustanova koja je ujedno i hospicij, a to znači da je bolesnicima u terminalnoj fazi bolesti obezbijeđena potpuna njega. Jedan je od rijetkih u BiH koje nude takvu uslugu korisnicima.

Unutra je sve novo – sve blista i miriše i to bukvalno. Klimatizirano je i to naglašavam jer sam se skoro rasplakala kad sam u julu bila u ovom našem u kojem je bilo jako sparno pa sam danima ponavljala kako bi sve bilo puno bolje samo da imaju bar klime.

Kapacitet Betanije je za sada 31 korisnik, ali se već počelo s izgradnjom drugog dijela doma koji će takođe unaprijediti njihovu ponudu. Trenutno im je najveći problem nedostatak mjesta i super je da se već krenulo s radom na proširenju.

Ekipa koja radi u domu je mlada i svi su mi nekoliko puta ponovili kako je osnovni uslov za obavljanje ovog posla – ljubav, jer se radi o korisnicima kojima je neophodna velika pažnja, ljubav i strpljenje. Ima ih 18 i samo po tome vidite da je to dosta ljudi u odnosu na broj korisnika, te nema šanse da neko bude zapostavljen ili neka od usluga da zaostaje zbog nedostatka ljudi.

Ono po čemu je Betanija takođe značajna je i radionica – dnevni boravak za osobe s poteškoćama u razvoju uzrasta od 15 do 35 godina. Oni tu provode vrijeme radeći umjetnine, te družeći se s ostalim korisnicima doma.

Raduje me da postoje ovakve ustanove u BiH i voljela bih da ovo što ima Betanija postane standard za sve domove i ustanove. Jer ljudi koji dođu u ovakve ustanove ne zaslužuju ništa manje od ovog nivoa.

Ravnatelj Ante Bender, inače magistar specijalist Odnosa s javnošću, je tu od samog otvaranja, od 11.2. 2013. godine. Ispričao mi je još neke stvari o domu.

Ante Bender:

Dom za stare i iznemogle s hospicijem “Betanija” je ustanova koju je osnovao Caritas biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan. Ustanova koja pruža skrb starim i iznemoglim i osobama u terminalnoj fazi života odnosno umirućim osobama. Otvoreni smo 11.2. jer katolička crkva na taj dan obilježava Gospu Lurdsku koja je zaštitnica bolesnika i evo već 4 godine i 10 mjeseci pružamo usluge i skrb starim, iznemoglim i teško bolesnim osobama svakodnevno, 24 sata na dan. Ono što je bitno istaknuti jeste sa smo 144 osobe već zaprimili u te 4 godine i 10 mjeseci. Od toga je sigurno nekih 40 bilo palijativnih bolesnika, a najčešće to izgleda na način da bolnica otpusti osobu i ona već dan, dva, tri, pet, najduže mjesec boravi u našem domu. Tako da uz to što u najvišem obimu primamo osobe stare i iznemogle, uvijek tu negdje imamo u mislima da će biti tu nekih slobodnih 3, 4 kreveta za osobe koje bolnica otpušta u toj terminalnoj fazi.

Međutim, ono što je problem to je da već nakon prvih pola godine funkcioniranja doma, nama je problem nedostatak mjesta. Uvijek na listi imamo više osoba koje čekaju nego što je smješteno osoba kod nas u domu.

Znači potražnja je, bez obzira na to što kod nas kažu da nam nije u tradiciji da se ljudi smještaju u starački dom, velika?

Tako je. Naravno, kao što ste spomenuli, tabu tema je kad neko treba ići u starački dom. Najmanji broj kod nas i jeste osoba koje su relativno dobrog zdravstvenog stanja pa da su došle. Najčešće su to ipak osobe sa neim hroničnim bolestima, nepokretljivost, nemogućnost samostalnog života, tako da uvijek nešto uvjetuje da bi osoba došla u dom. Još naše društvo nije sazrelo a da budemo iskreni niti je ritam života ali i platežna moć da se ljudi odluče tek tako iz obijesti ili bez ikakvog razloga ići u starački dom. Uvijek je neka zdravstvena uputnica u ovakvu ustanovu ili obiteljski kontekst, ako su obitelji vanka ili djeca, rodbina i ostali, pa se ne može niko brinuti o staroj osobi, u tim slučajevima oni ipak dolaze u dom.

Vođeni tom mišlju da je uistinu ovakvih ustanova potrebno, ali i svjesni da smo uspjeli odgovoriti na ovaj prvi zadatak da se dom stavi na noge i da uspješno funkcionira, Caritas je odlučio i na proširenje smještajnih kapaciteta tako da ćemo u skorije vrijeme, godina i po, dvije, imati i drugo krilo Betanije koje će biti smješteno uz ovu zgradu i povezano. Dakle jedna Betanija u dva dijela, tako možemo reći.

Koja je otprilike procjena povećanja kapaciteta?

Minimalno duplo. Minimalno 60, od 60-70, gdje bismo tu išli na ipak nekakvo kategoriziranje odjela, gdje bismo imali dom za umirovljenike, samo stare osobe. Uz to i dom za dementne osobe. Jako velika je potražnja za smještaj, odnosno ustanovu za smještaj dementnih osoba jer faktički nemate specijaliziranu ustanovu za to, Alzhajmer ili bilo šta od ovih težih demencija. I naravno ostavili bismo ovu našu primarnu odluku da tu bude i hospicij za prijem osoba u terminalnoj fazi života.

Je li ima potražnje za hospicijem od strane eventualno mlađih osoba, pošto umiranje nije rezervisano samo za starije?

U pravu ste. Mi smo baš ovih dana imali jednu stranku, brata koji traži smještaj za svog brata koji još nema 40 godina. Nažalost nismo bili u mogućnosti odgovoriti jer dom je kao što sam rekao uvijek popunjen, preusmjerili smo ga u neke druge ustanove. To je svježi primjer. Imali smo jednu osobu također oko 50-ak godina koja je boravila kod nas. Međutim, nije u onolikoj mjeri koliko smo očekivali da će biti.

Opet, kao što ste maloprije spomenuli, nekako te osobe ako je moguće da je obitelj tu, ako je moguće da se prije svega pruži adekvatna zdravstvena skrb, te osobe kad su u obiteljskim domovima ako je imaju onda i ostaju tu. Upravo zbog tog nekakvog vjerovatno predrasude što će reći društvo, što će reći sami pacijenti ljudi se baš i ne odlučuju… Većinom su to osobe možemo reći iznad 50, 60 godina života.

Je li ima nešto što biste možda mogli i voljeli unaprijediti osim smještaja?

Voljeli bismo kad bismo imali adekvatniju, odnosno bilo kakvu podršku od svih razina vlasti u našoj državi. Dom Betanija je osnovan odlukom Caritasa Mostar, tako isto i funkcionira. Funkcioniramo od naplata za smještaj naših korisnika. Na 18 zaposlenih je ipak nemoguće imati neku samoodrživost, tako da zahvaljujući upravi Caritasa, ravnatelju i kolegama koji rade na određenim projektima uspijevamo pokriti te neke minuse koji se iz mjeseca u mjesec stvore. Uz pružanje kvalitetne usluge nadati se da će i kapaciteti i novoga doma biti popunjeni pa bismo tu mogli računati na neku samoodrživost u budućnosti, što se nadamo.

Ova radionica za osobe s invaliditetom, to je isto u sklopu Betanije?

Tako je. Inače Caritas biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan je od svih Caritasa u BiH najprepoznatljiviji po skrbi o osobama s invaliditetom. U Caritas Mostar imaju 3 takve radionice. Jedna je Nazaret u Mostaru, druga je Emanuel također u Mostaru i treća je Betlehem, naša u Čapljini. Caritas je prvi put svoje djelovanje izvan Mostara proširio upravo kroz tu radionicu Betlehem koja je ispočetka bila u iznajmljenim prostorijama u našem gradu a po izgradnji zgrade Caritasove ovdje kod mosta onda se radionica premjestila u prizemlje. Tu je na radno okupacionoj terapiji svakoga dana 14 korisnika s područja naše općine. 13 iz naše općine i 1 korisnik je iz Stoca, zbog nepostojanja takve ustanove u Stocu. Naš kombi svakodnevno ide po njih, svaki dan je pod tim kombijem minimalno 150 km dok ih doveze i dok ih vrati na njihove kućne adrese. Oni su tu uz nadzor dvoje instruktora, izrađuju kojekakve rukotvorine koje se kasnije kroz prodajne izložbe u određenim župama nakon misa prodaju čisto da bi se mogao ponovo nabaviti repromaterijal za izradu novih. Čisto radna terapija tih korisnika koji su u rasponu od 15 do 35 godina.

U dobrim su odnosima sa starijim korisnicima?

Itekako. To je zanimljivo. Sad evo već jesen i čekamo malo zahlađenje pa da mogu malo vani izići. Imaju tu koš, često tu igraju košarku korisnici. Koš je podignut kao spomen na Bojana Bogdanovića koji je upravo toj radionici donirao kombija novoga koji ih dovozi. I onda smo tu instalirali koš kako bi se oni svaki dan prisjetili njegove te geste i čak i stari dođu pa se igraju tu s njima. Jako dobra kombinacija. Ovi imaju svoje potrebe zdravstvene, ovi svoje i onda se najbolje razumiju. A mi smo tu nekako da sve to iskoordiniramo da bi im bilo sve u konačnici jako dobro.


Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X