Stvarno me zanima ko je prvi podijelio boje na „muške“ i „ženske“? Ko je taj ko je muškarcima dodijelio plavu a nama ženama ostavio crvenu i sve njene podvarijante sa naglaskom na pink? Imam osjećaj da je to nekakav izum modernog doba jer mi ovog momenta na pamet pada da su poznati kraljevi nekad davno nosili plašteve crvene boje i niko im nije govorio da su ženskasti.

Sva odjeća za malu djecu je uglavnom podijeljena na mušku – plavu, žensku – roza i neutralnu – žutu, zelenu, narandžastu i bijelu. Ova neutralna uglavnom služi onim roditeljima koji iščekuju neko nestašno dijete koje doktor ne uspije snimiti na ultrazvuk. Roditelji takvog nestašnog djeteta kupuju ove neutralne varijante da bi izbjegli situacije u kojima će ih poznanici na ulici zaustavljati riječima „Jaaaao, štooo je sladaaaaak, mašala!“, hvaleći na sva usta djevojčicu koja su igrom slučaja izveli u grad u plavoj majici.

I igračke su davno podijelili. Autiće dobijaju dječaci i od malih nogu postaju opčinjeni svim vrstama točkova. Najčešće i kad odrastu zadrže isti model ponašanja – najradije bi svako malo kupovali novi „autić“. Djevojčicama odmah utrpaju razne vrste lutki (sad ih ima takvih da ti pamet stane) i njima ne daju autiće. Vjerovatno zbog toga u kasnijem, odraslom životu, djevojčice znaju sve oko lutki a autići im služe samo da se prevezu sa jednog mjesta na drugo. Dječaci koji ikad u životu pokažu interes za igranje sa lutkicama budu okarakterisani (u najblažem slučaju) kao jako čudni.

Očevi svoje sinove vode na utakmice trudeći se da od njih naprave prave muškarce. Majke su zadužene za kćerke i za to da od njih naprave prave žene. I u tom tako jednostavno uređenom plavo-crvenom svijetu ništa ne bi trebalo biti komplikovano. Djeca treba da završe škole, da se ožene/udaju, da dobiju djecu i tako nastave lozu i da onda ponove sve isto kao i njihovi roditelji.

A šta se desi kad dođe do bilo kakvog „odstupanja u pravilima“?

Ovih dana prilično intenzivno razmišljam o tome kako li je biti gay osoba na prostorima bivše nam države. Prije nekoliko dana je u Beogradu trebala biti održana Parada ponosa. Kažem trebala jer pretpostavljam da svi već znate da je ista otkazana zbog „bezbjedonosnih razloga“. Prije tačno godinu dana u Sarajevu je održan „Queer Sarajevo festival“. U stvari mislim da je glupo reći održan jer je njegovo održavanje izazvalo proteste određenih grupa ljudi u BiH i na kraju je održavanje i prekinuto. Ove godine se isti festival održava na nešto drugačiji način, postavljanjem plakata i oglasa u novinama pod parolom „Festival kao i svaki drugi“.

Lično ne znam niti jednu gay osobu i svoje mišljenje o njima sam stekla čitajući i gledajući TV. U skorije vrijeme se na filmovima i u serijama sve češće pojavljuju gay likovi i ja ih uglavnom nekako zamišljam kao Willa iz Will&Grace. Takođe sam pogledala i film „Milk“ o Harvey Milku, prvom javno deklarisanom homoseksualcu izabranom na javnu funkciju. Ono što me iznenadilo jeste činjenica da se radnja filma odvija tamo nekih sedamdesetih godina, čini mi se da je Harvey izabran 1977. Godine. Tada su se u Americi izborili za prava o kojima se ovdje čak i danas, trideset godina kasnije može samo sanjati. Mislim, zamislite da neka javna osoba kaže da je u stvari gay. Zamislite šta bi bilo sa nekim političarem. Meni se sve čini da bi bio javno linčovan.

Stvarno ne znam niti jedan razlog zbog kojeg bi meni mogla smetati seksualna opredjeljenost neke osobe. Koga će bilo ko voljeti je stvar ličnog izbora i mislim da svako ima pravo sam izabrati. I ja ne vidim zbog čega bi takvi ljudi trebali biti na bilo koji način ugroženi a znam da jesu. Sama činjenica da živim u okruženju u kojem zvanično nema deklarisanih gay osoba dovoljno govori o tome kakva prava imaju.

Kada se povede rasprava o tome, onako uz kafu, najčešće se svi dotaknu tih famoznih parada uz riječi „Šta oni imaju paradirati, nek’ se vole za sebe ako već hoće, je li to hoće da se reklamiraju?!“ Ni meni nije bila baš jasna uloga parada ali sam na neki svoj način zaključila da se u stvari radi o jedinom mogućem načinu borbe za najosnovnija prava. Mislim, kako uopšte doći do situacije da se svaka vrsta ljubavi smatra normalnom ako se gay osobama preporučuje da se vole za sebe iza zatvorenih vrata?

U svjetlu svega toga mislim da je strašno teško biti gay osoba na ovim prostorima. Ovdje i straight muškarac u roza košulji mora dobro pripaziti na sebe, nikad se ne zna kako će ko reagovati na boju njegove košulje.

Još dva dobra teksta na istu temu: Ide Mahlat na Pride Day da viče – Živeli pederi! i Ispovest jednog geja – Čovek van kolone