Autor: Hana Kazazović

Ja sam do nedavno mislila da se u životu samo bojim golubova i vožnje liftom, a i nju sam nekako uspijevala držati pod kontrolom. A onda sam sasvim slučajno, spletom okolnosti i primljenih poruka shvatila da se u stvari stalno bojim i živim u strahu skoro punih 40 godina.

Strahu od greške.

Istrenirali su me nekad još u djetinjstvu da se bojim greške. I nije samo moja krivica što sam to shvatila bukvalno i prihvatila kao sveto slovo, te tako sebi sigurno otežala život.

Kako sam shvatila da se bojim grešaka?

Bilo je znakova i prije, ali sam ih ignorisala. A onda sam počela da snimam videa i da stalno cimam brata da mi iskontroliše prevod za videa kojima sam stavljala engleski titl. I ne samo to, cimala sam ga i za svaku rečenicu koju sam trebala bilo gdje i bilo kako upotrijebiti na engleskom. Pri tom ja znam engleski toliko da čitam knjige bez problema na tom jeziku, nije mi čak ni naporno. Međutim, kad god sam se nalazila u situaciji da ga upotrijebim u razgovoru ja sam to izbjegavala jer „ne znam“.

Onda je bratu dosadilo jer mi je vraćao titlove sa par grešaka i vidio je koliko znam, a prepoznao i šta je moj najveći problem i samo mi je napisao:

„Pa daj pogriješi jednom! Neće svijet propasti. Šta ti se može desiti?“

Napisao je on malo dužu poruku koju sam čitala a onda sjela i razmišljala o tome koliko se ja u stvari bojim greške. Bilo kakve.

I shvatila.

Puno. Previše. Toliko da u mnogim situacijama u životu stojim i ne radim ništa jer nisam sigurna da će to što uradim biti savršeno.

Na primjer – ne vozim, a imam vozačku već 10 godina. Prestala jer sam se bojala da će mi se negdje na cesti ugasiti auto, da ću negdje krenuti da se uparkiram a ljudi će mi se smijati jer to nije onako kao iz filmova savršeno. Da ću _________ – dopišite po želji.

Ili to sa engleskim, isti slučaj.

I tako sjedim i razmišljam otkud mi to i shvatim da se cijeli život ponašam kao da će mi iza ćoška sad iskočiti neka učiteljica koja će mi dati jedinicu ili me lupiti po prstima ako pogriješim.

Jer smo prošli kroz dresuru, pardon – školu, u kojoj su nas kažnjavali za greške. Na kontrolnim su nam gledali samo rezultat na kraju, pa čak i kad je postupak bio tačan a zeznuo si se u računanju nije ti bio priznat zadatak. Na diktatima iz engleskog su nam odbijali bodove za svaku pogrešno napisanu riječ, a broj bodova je uticao na ocjenu.

I kad to radiš godinama, neki od nas postanu dresirani. I dalje idu kroz život očekujući odbijanje bodova i manju ocjenu. Nema veze što je život nešto potpuno drugo, najčešće nismo ni svjesni šta nas muči i gdje je kočnica.

Divan kraj ovog teksta bi bio u stilu bajke – prepoznala je gdje je njen problem i nakon toga joj je život postao med i mlijeko, sve se složilo kao u savršenoj slagalici.

Prava je istina da sad znam gdje mi je problem i to je ogroman korak za mene. Onaj od 7 milja, koliko god da je to u životnim kilometrima. Međutim, u praksi to znači da se veoma polako oslobađam i usuđujem raditi stvari bez obzira na greške. Na primjer, sad sam na Spark.me konferenciji komunicirala sa strancima na engleskom i samo sam se malo nervirala kad nisam znala pričati onako tečno kao na našem i kad bih zapela na nekoj riječi. Malo – toliko da valjda neću dobiti čir na želudcu zbog toga :D

Ali me niko nije pojeo, niko mi se nije smijao, nisam dobila jedinicu i nisu me tukli, ni po prstima ni inače. I to je baš nekako super osjećaj.

Ne znam još kakav je osjećaj kad se totalno izblamiraš i kad ti se smije pola svijeta, a ona druga polovina čeka da se okreneš pa da se i oni krenu smijati. Ali kontam da me ni to neće promašiti da saznam. Moguće ako stvarno krenem sa vožnjom da će mi se to prvo desiti :D

I znam da je ovo tek prvi korak i da neće biti lako od-dresirati se niti promijeniti navike i ponašanje. Ali je neophodno.

A mislim i da je veoma bitno mijenjati u kulturi, posebno školstvu, neke stvari. Jer nisam ja jedina koja je tako iskodirala poruke koje je slušala godinama i koja se muči sa njima. Znam da nisu svi i da je ključna stvar osobnost djeteta, odnosno osobe. Ali mnogi su isto ovako shvatili pravila. Jesam u pravu? Napišite mi svoja iskustva – koliko se vi bojite grešaka i koliko vas to zeza u životu?