Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 77.  kojeg imate priliku čuti je Aldin Alić iz Zenice.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Desilo se to nekoliko puta – kad bih ugledala neku akciju ili aktivnost koja mi je privukla pažnju i pročačkala da vidim ko stoji iza nje, pojavilo bi se ime – Aldin Alić. Ranije su to bile akcije udruženja “Reaktiv”, zatim informacije o stranici karakter.ba, a u zadnje vrijeme informacija o pokretanju zanimljive igraonice za djecu pod nazivom “4 kutka”. Meni dovoljno da ga kontaktiram i popričam o svemu što je radio i još namjerava raditi.

Aldin Alić:

Poprilično se bavim različitim stvarima. Sad pokušavam da pokrenem neki mali, lokalni biznis. Pored toga sam dugogodišnji aktivista i NGO radnik, te se takođe na neki način bavim i pisanjem, odnosno jedan sam od urednika satiričnog portala karakter.ba.

Šta si sve prošao, šta si sve radio?

Kao i svaka druga mlada osoba koja je izabrala taj put aktivizma prvo što nas je privuklo su seminari. Besplatno druženje, putovanje, pa nešto se i nauči. Kroz to se razvije, barem sam ja razvio vrstu odgovornosti, da vratim to što je neko drugi uložio u mene. I onda sam počeo da radim u lokalnoj zajednici, da bi onda kroz Asocijaciju srednjoškolaca u BiH zapravo odlučio da će to biti moj put. Nakon srednje škole sam bio aktivista u fondaciji SHL, a onda sam prošao obuku Instituta za razvoj mladih Kult, osnovao Udruženje RE:aktiv i onda smo radili aktivno neke 3 godine u lokalnoj zajednici i nešto šire, okupili veliki broj mladih ljudi i onda sam vidio da je moguće. Samo je potrebno ljudima dati pravu sliku, prave informacije i pokazati zašto je to dobro i za njih, a onda i za društvo i zajednicu. Da bih se onda profesionalno ostvario u SHL-u gdje sam bio projektni koordinator malo jače od 2 godine. Danas eto, vidjećemo sad ovaj biznis sektor koliko ću biti uspješan.

Jedna od poznatijih akcija Udruženja RE:aktiv je bila “Stariji brat, starija sestra”. Je li to još uvijek radite?

Jeste, još uvijek smo aktivni, evo već treću godinu kao lokalni partner na projektu “Stariji brat, starija sestra”. To je mreža koja okuplja mislim 7 gradova iz BiH, gdje smo između ostalog mi i Udruženje Medica iz Zenice lokalni partneri. Radimo sa djecom koja su u riizku, gdje se 20 sati mjesečno naši volonteri druže s njima, uče ih razne stvari, pomažu im sa domaćom zadaćom. Na neki način razvijaju vještine te djece i razvijaju sebe, hajmo reći kao uzora toj djeci. Jer je njima vrlo često potreban upravo taj straiji brat ili starija sestra koja će im biti zvijezda vodilja u njihovom životu.

karakter.ba – otkud ideja?

Pokrenuli smo to 25. maja 2016. negdje 5 do 12 naveče, da bi 26. zapravo to bilo lansirano, gdje smo startali s nekih otprilike 20-ak tekstova. Svi tekstovi koji se objave i svi uratci su autorska stvar naše redakcije. Danas imamo gotovo 500 članaka za eto malo jače od godinu dana koliko već radimo online.

Prije toga se tu krilo dosta drugih aktivnosti jer je karakter započeo kao neformalna aktivistička mreža mladih iz cijele BiH gdje smo radili neke gerila akcije po BiH. Neke su prošle vrlo zapaženo, neke nisu. Za neke se i ne zna da ih je karakter radio upravo iz razloga što je dosta njih bilo na granici zakonske legislative.

Iz svog tog aktivizma uvidjeli smo da ljudi na sarkazam reaguju vrlo pozitivno. A onda iz logističkih nekih razloga, jednostavnije je pisati online nego svaki put raditi neke te aktivnosti vani. Finansijski je mnogo isplativije a imamo čak i veći domet sad nego što smo imali ranije. Tako smo došli na ideju da napravimo satirični portal jer je to nešto što je nedostajalo BiH.

Reci mi nešto o biznisu koji pokrećeš?

Riječ je o edukativnoj igraonici gdje smo djevojka i ja zajedno došli na ideju i naš cilj je da to pretvorimo u porodični biznis, nešto iz čega ćemo egzistirati. Plan je da se prvo otvori igraonica u Zenici obzirom da trenutno postoje igraonice međutim ne baš edukativne. Naš glavi kriterij će biti stručni kadar, školovani koji će raditi u igraonici. Bazirano je na razvoju specifičnih vještina kod djece i trenutno smo u programu SIE gdje se takmičimo za jednu od nagrada koje će nam olakšati pokretanje našeg biznisa. Volim reći da smo još uvijek u razvoju iako smo prilično dobro isplanirali, koncept je završen. Imamo sad te neke administrativne stvari sa kojima ćemo se boriti. I nadamo se da ćemo nakon grijne sezone u Zenici otvoriti naša vrata svim mališanima i njihovim roditeljima, tako da negdje od aprila, maja sljedeće godine ćete moći pronaći igraonicu “4 kutka” u Zenici, a onda vjerujem u budućnosti i u drugim gradovima u BiH.

Šta misliš o odlasku mladih iz BiH? Ti si još uvijek ovdje, nisi razmišljao da odeš ili…?

Da nisam razmišljao teško je reći. Zamišljao sam. Ali da želim otići – ne, iz razloga što ja se bavim stvarima gdje mi je potrebno da razumijem društveni kontekst, političku situaciju i sve te neke stvari. Ja to jedino znam u BiH. Ja ne znam stvarnu političku situaciju u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji ili nekoj drugoj zemlji. Mislim da bi bio prilično hendikepiran da odem u neku od zemalja zapadne Evrope. I onda bih morao postati obični, standardni radnik koji radi 8 sati, dobija neku platu. A nije mi to nešto što želim u svom životu.

E sad, ako bi bilo nužde mislim da bih otišao. Ili ne daj Bože čega goreg od te nužde. Ali ovdje vidim ogroman potencijal u ovoj državi upravo iz razloga jer se ovdje ništa ne dešava. E sad samo je pitanje koliko ćemo imati snage i upornosti da izdržimo borbe s vjetrenjačama, što od birokratskih, što od mentalne svijesti ljudi i generalno nerazvijene svijesti cijelog građanstva. Jer čim ljudi razmišljaju samo da odu a ne da naprave ovdje nešto nije to dobra kolektivna svijest. I onda se bojim da ćemo u budućnosti doći na vrlo mali broj stanovnika male platežne moći i onda ili ćemo svi morati ići ili ćemo raditi u državnom sektoru dok ne propadnemo do kraja.