Autor: Hana Kazazović
Ne znam koliko sam u ovom momentu dobra osoba za pisanje utisaka o knjizi „Čaj od šljiva“ Lazara Džamića. Kad kažem „ovom momentu“ mislim na zadnjih nekoliko godina od kako u meni sve intenzivnije kuha želja da odem sa ovih prostora negdje gdje je život po mogućnosti potpuno drugačiji u odnosu na ovaj ovdje. Jer, mene kad poklopi muka zbog života ovdje, ja poželim otići negdje gdje su ljudi hladni, okrenuti poslu i drže se pravila slijepo, toliko slijepo da bi to većinu iritiralo. A ja to poželim, zato što me od javašluka i merhametluka na Balkanu uglavnom spopada muka.
Baš zbog toga sam željela pročitati knjigu „Čaj od šljiva“ koja govori „O Srbima, Englezima i fantaziji emigracije“. Da vidim kako te razlike opisuje autor kojeg inače cijenim i koji me oduševio u nekoliko predavanja u kojima sam ga imala priliku poslušati na internetu.
Željela sam pročitati koliko se razlike koje on opisuje uklapaju u sliku koju sam sama na neviđeno formirala o nama ovdje i njima tamo. Da vidim jesam li bila u pravu ili sam možda, pod utiskom svog ovog mulja ovdje, sliku od tamo možda malo previše idealizovala.
Šta da vam kažem sad, nakon čitanja? Osim da sam pročitavši knjigu shvatila da stvari nikad nisu crno – bijele i da možda meni ovakvoj ipak ne bi u potpunosti odgovarala sredina 100% drugačija od ove, onako kako je s vremena na vrijeme poželim. I shvatila sam da ima stvari koje bih tako voljela preslikati iz mentaliteta Engleza i primijeniti na naše ljude, ali ima i puno onih koje mi možda bolje leže ovdje kod nas. I koje bi vrijedilo njegovati i truditi se da opstanu zauvijek.
Možda bi najiskrenije bilo da kažem da nemam pojma kako je tamo, znam samo kako je ovdje. I koliko god vjerovala autoru i njegovim razmišljanjima, stavovima i utiscima, ja bih to stvarno voljela sve sama probati i uvjeriti se na svojoj koži. Što ne znači da hoću, jer sam nekako u fazi kad u teoriji znam da bih mogla, ali mi fali snage, a možda i još malo želje, da teoriju isprobam u praksi.
Ali da ne davim više sa onim šta bih ja, da se vratim na knjigu.
Zanimljiva mi je bila za čitanje i mislim da bi mogla biti poučna mnogima. Poučna u smislu da shvatimo šta je ono što bismo mogli popraviti, a šta je ono što je naša prednost. Kako me samo nervira kad znam da bismo svi ovdje mogli živjeti bar 20 puta bolje da smo samo malo pametniji, organizovaniji i spremniji na učenje, napredovanje i – najvažnije od svega – prihvatanje drugačijeg razmišljanja i stavova. I da krenemo od toga da nismo najpametniji i da o svemu možemo još puno naučiti.
Takvu je poruku meni prenijela knjiga „Čaj od šljiva“, odnosno tako sam je ja doživjela. Jer mi je ona u suštini nešto kao zanimljiv presjek kroz ono šta smo i šta bismo mogli biti. To je knjiga koja će vas potaknuti da razmišljate i analizirate, da se okrenete oko sebe i zapitate „A da li je baš tako?!“ Nije dugačka i obimna, ali je taman tolika da vam se uvuče u glavu i da vas dugoročno kopka sa svojim porukama i poukama.
A ja ne znam šta bih drugo poželjela od bilo koje knjige :)
Za sve koje zanima knjiga – Lagunine knjige se mogu kupiti u knjižarama Kultura u Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. Takođe, knjige mogu da se kupe i preko sajtova www.laguna.rs i www.delfi.rs
Voljela bih je procitati, a onda bih je poklonila prijatelju koji se lomi izmedju zivota ovdje i tamo..
Upravo ovih dana gledam dokumentarac na Al Jazeeri “Hocu kuci”. Svakome tko mi počne kukati zelim poslati link na ovaj dokumentarac i nadam se posuditi ovu knjigu i dokazati mu gdje je greška.
Zato jer ste sve opisali u ovoj recenici koja mi ne izlazi iz glave: Kako me samo nervira kad znam da bismo svi ovdje mogli živjeti bar 20 puta bolje da smo samo malo pametniji, organizovaniji i spremniji na učenje, napredovanje i – najvažnije od svega – prihvatanje drugačijeg razmišljanja i stavova. I da krenemo od toga da nismo najpametniji i da o svemu možemo još puno naučiti.
Ova Vaša rečenica treba da bude u udžbenicima u osnovnim i srednjim skolama i da se isprinta i urami i stoji na vitrini u kuci i svaki dan da se cita i razmislja o njoj.
Pozdrav.
Želim, žeeelim, žeeelim!
Koliko sam samo puta pomislila da odem. Tu sam još, a čini da su moja najjača veza sa Crnom Gorom moji psi :D Kad razmišljam o odlasku, prvo provjeravam gdje mogu sa stafibulovima, jer su slične rase u nekim zemljama zabranjene, pa mi nije svejedno kad pročitam da je nekom oduzet pas, jer je neko umislio da je opasan (u nekim državama su zabranjeni pitbulovi, američki stafordi – ovi moji nisu, ali dok ja to nekom objasnim…)
A opet, ima i dana kad vidim milion mogućnosti ovdje, kući. Posebno na selu :D
Ljetos kad sam bila u Berlinu to sam i naglas izgovorila – moja je budućnost ili vani ili u nekoj zabiti, na selu u CG :D
Puno te pozdravljam, ti si hrabra i ja vjerujem da bismo se i ti i ja snašle i tamo i ovamo :)
Nedostaje mi video!Nemam dilema otići ili ostati jer ne mogu da ponesem sav svoj prtljag prevelik je,puno je dragih i bliskih ljudi porodica,prijatelji,ljubimci( 2 mace i kuče).Obozavam da putujem i uvek me ponešto podseti na moj grad,neka ulica,zgrada,park…i uvek se radosno vraćam kući.
Englezi su oduvijek bili izazov ;-)
Jel ovo ide sa šećerom ili bez? Ma nema veze, hoću bilo kako!
Kada ju procitam obavezno cu je proslijediti dalje, al takvu praksu cu zahtjevati i od onoga kome ju ja poklonim…
I ja sam dugo razmišljala kao ti, a sad me nekako “hvata” misao da nismo slučajno rođeni baš tu, da verovatno treba nešto da naučimo, neku pouku da izvučemo valjda… a onda opet – toliko ljudi oko mene odlazi i dobro se snalazi tamo negde preko i počinju mi nedostajati pa razmišljam da ću ipak i ja “završiti” tamo negde…dobro bi mi došlo da širim vidike i lakše prelomim uz pomoć knjige.
Hana ti baš dobro pišeš recenzije knjiga. Eto sada moram da nabavim i ovu knjigu kako bih je pročitao.:) Ni ja ne znam kako je živeti u Engleskoj ali sam upoznao par Engleza, pa bih zbog sebe ali i njih pročitao knjigu. Uglovi gledanja se stalno moraju prilagođavati.
Ovaj put knjiga ide Maji :)
I baš se radujem što će je pustiti u život (na čitanje) i dalje.
Ostalima najava za nove preporuke uskoro :)
Jeeeee…Naravno da će ići dalje u život ;-)
Hvala ;-)