Da li je možda glavna odlika kapitalzima razmišljanje na kratke staze, da tako kažem? Razmišljam o tome potaknuta nekim razgovorima koje sam slušala. Ari Wallach ima knjigu “Longpath” i planiram je pročitati, ali je i ovo što je pričao na ovu temu dosta toga pokrenulo u mojoj glavi. Na primjer, on kaže kako bi volio u parlamentima gdje se donose zakoni staviti jedan stakleni zid i sa druge strane da bude vrtić, pa da ljudi koji donose odluke bitne za društvo pred očima imaju one na koje će se te odluke najprije odnositi. Jer donosioci odluka su već proživjeli najveći dio svog života i realno šta god da planiraju promijeniti za ubuduće će se najmanje odnositi na njih.

On nekako misli da bi pogled na djecu možda mogao uticati na njihov način razmišljanja. A sam kaže da kod kuće na zidu među svim slikama porodice, djedova, baka, roditelja, djece… ima i jedan prazan ram koji mu znači “neko ko će doći poslije njega” i to mu je svojevrsno stalno podsjećanje da sve što radi bude vođeno idejom da radi “na duge staze” i za duže dobro.

Zanimljivo razmišljanje, posebno u kontekstu vremena u kojem smo. Ja nekako mislim da kod nas svi maksimalno misle najdalje 2 godine unaprijed, do eventualno novog ciklusa izbora, ako i toliko. Naježila sam se kad sam u newsletteru koji primam nedavno čitala da je katedrala u Firenci trebala po planu trajati 140 godina. I autorica se u newsletteru isto pitala kao i ja – kakav je tad bio način razmišljanja ljudi koji su donosili te odluke o tome da se gradi nešto što oni neće doživjeti da se završi? Koliko je samo tu bilo razmišljanja na duge staze, toliko drugačijeg od danas…

Mislim da je možda ključna razlika u tome što se u takvom načinu razmišljanja ne fokusiraš na sebe, nego misliš o nekom opštem dobru i o drugima. Kao u onoj priči o sadnji drveta čiji hlad nećeš doživjeti, ali će neko poslije tebe uživati u njemu. Jer mi danas uživamo u hladovini i plodovima drveća koje je posadio neko prije, ne misleći na sebe nego na nas.

A to je danas tako rijetko i možda nisam u pravu, ali čini mi se da je brzina i kratkoročno razmišljanje glavna odlika kapitalizma. Ili možda griješim?

Ako moje pisanje na na bilo koji način obogaćuje vaš život i želite podržati moj rad, možete to učiniti na tri načina.
Prvi je kupovinom e-knjige “Na putu prema sebi”. To je zbirka odabranih tekstova sa bloga, pisanih uglavnom do 2018. Kupiti je možete na linku ovdje – https://cyberbosanka.gumroad.com/ Uvod u knjigu možete pogledati ovdje – https://bit.ly/3AnTuvn
Drugi način je jednokratnom donacijom (više informacija o tome na https://cyberbosanka.me/podrska/. Time pomažete i nepostojanje reklama u mojim sadržajima. A reklame smaraju, zar ne ?
A treći način je da se pribilježite na moj newsletter koji šaljem subotom ovdje – https://cyberbosanka.me/newsletter/
Posebno hvala onima koji su me do sada podržali na razne načine, znate vi ko ste i hvala od ❤