Slovo “S” – pisma i čestite pisani rukom i zašto to više ne radimo

Slaba sam na pisanu riječ.

Mogu pogledati stotinu slika ili filmova i poslušati isto toliko pjesama ali nikad ništa od svega toga na mene neće ostaviti utisak kao samo jedna dobro pogođena rečenica. Posebno volim pisce koji pišu ono što ja osjećam i užitak mi je čitati njihove priče i knjige. To mi je najbolje utrošeno vrijeme.

Nekad i sama napišem nešto. Ne uspijem baš uvijek tačno izraziti ono što osjećam i vrlo često počnem pisati o jednom a završim na nečem desetom. Međutim, pošto za sada imam jako uzak krug čitalaca to i nije tako veliki problem.

Danas je Božić i htjela sam pisati o njemu. Tačnije ne baš o Božiću jer to i nije moj praznik nego uopšteno – o praznicima.

Trenutno se nalazimo negdje u sredini prazničnih dešavanja – iza nas su dva Bajrama, danas je Božić, a slijede nam Nova godina i pravoslavni Božić. Ulice su nam okićene, na istim tim ulicama se nalazi zavidna količina najlona i plastike u vidu celofana za umotavanje paketića i poklona, plastičnih jelki, jeftinih odijela u koje je obučen Djed Mraz i najlona kojim su natkrivene tezge na kojima se sve to skupa prodaje. Prava praznična atmosfera.

Telekom operateri zadovoljno trljaju ruke. Kratke tipizirane poruke su nešto što je postalo karakteristika modernog doba. Ima ih različitih – od onih koje služe da vas nasmiju do onih kojima je cilj da vam izmame koju suzu na lice. Najmanje je onih personaliziranih u kojima fino piše: „Dragi Ti ili Ta (ovdje konkretno ime), želim ti da (pa opet konkretno nešto što samo ti znaš o toj osobi)“. Za desetak feninga nam je postalo teško odvojiti i toliko vremena da svakom napišemo različitu poruku.

Sad vjerovatno mislite da sam ja svoje čestitke ispisala rukom i da zbog toga kritikujem. A nisam. Samo sam preturajući po stvarima našla čestitke od prije deset i više godina koje i danas čuvam. Držeći ih u ruci sjetila sam se radosti koju sam osjetila svaki put kad su stizale. Bile su tako lijepe, svjetlucave, sjajne, sa fino ispisanim porukama i potpisima onih koji su je uputili. Držim tako u ruci čestitku iz 1989. godine koju mi je poslao rođak. Njegovo slovo S u riječi „Sretna“ sam dugo vremena pokušavala kopirati. Imam još njegovih čestitki koje čuvam kao najvrjednije blago. Ili možda kao pisani dokaz da je postojao.

Postoje djeca iz mješovitih brakova koji slave dva vjerska praznika. Postoje i oni koji odaberu samo jedan. Ja spadam u one koji nisu izabrali niti jedan. Nije to zbog toga što su mi dva puno ili što nisam mogla odlučiti koji bih slavila. To je zbog toga što velika većina ljudi samo misli da moji roditelji imaju mješovit brak. Tu svoju „stručnu“ procjenu svi oni donose na osnovu imena koje njih dvoje nose. Međutim, pravo stanje stvari jeste da je jedino različito u braku mojih roditelja – pol. Tata mi je muško, a mama žensko. Znam, to je prilično staromodno ali tako je nekad bilo moderno. Što se tiče ove danas bitnije osobine – vjeroispovijesti, oboje su totalno neshvaćeni, nekad jako priznati a danas ih svi poprijeko gledaju. Pogađate – ateisti.

Zato ja i slavim samo Novu godinu. Kad već oni nisu izvršili transfere iz ateista u vjernike ne mogu ni ja. Zbog toga i dobijam samo čestitke, tačnije SMS poruke za Novu godinu. Sjeti me se dosta članova familije i nešto prijatelja. I svima njima ja odgovorim, takođe SMS porukom. Međutim, te njihove poruke jedva sačuvam do kraja januara. I uopšte ne znam kakav bilo ko od njih ima rukopis. Kako pišu slovo S?


 — — 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X