“Kada tijelo kaže ne” – Gabor Mate

Knjigu “Kada tijelo kaže ne” sam čitala drugi put. Prvi put na engleskom, a onda na domaćem, jer mi je bila želja da neke stvari malo bolje utvrdim i da budem sigurna kako sam ih dobro razumjela. Zato što je vrlo važna i govori o stvarima koje nekako još uvijek nisu dovoljno zastupljene u liječenju ljudi uopšte – o tome da smo cjelina i da sve što smo doživjeli i doživljavamo i način na koji funkcionišemo itekako utiče na naše zdravlje.

Fascinantno mi je to koliko je stara ona izreka “U zdravom tijelu zdrav duh” (i obrnuto), a kako se malo primjenjuje u praksi. I tako je svuda u svijetu – u vrlo malo slučajeva ćete naići na doktore koji će vas posmatrati kao cjelinu, a ne fokusirati se samo na svoju užu specijalnost, kao da taj dio za kojeg su oni “zaduženi” može funkcionisati bez ostatka tijela. I glave.

Gabor Mate je kanadski ljekar mađarskog porijekla. U svojoj karijeri se bavio porodičnom praksom, palijativnom njegom i psihoterapijom. I u ovoj knjizi je opisao slučajeve pacijenata s kojima se susretao i probleme koje su imali, a koji se mogu povezati sa njihovim životom i stanjem uma. Kroz mnogo primjera je predstavio kako izgleda to kada tijelo stvarno kaže ne i zaustavi čovjeka, zakoči ga u njegovom funkcionisanju. I ne, ovo nije knjiga o tome kako sve dolazi iz glave i kako je način razmišljanja kriv za tamo neki rak ili autoimunu bolest. Ovo je knjiga o tome kako smo mi u stvari jedna cjelina i kako nije moguće popravljati jedno, ako ne popravljamo i drugo. 

Preporučila bih je svima koje zanima tema zdravlja i koji žele bolje shvatiti šta je ono što je važno za njega. Srećom, možete je čitati i na domaćem jeziku zahvaljujući Kontrast izdavaštvu u BiH. A ispod je samo par stvari koje sam ja podvukla u knjizi kojoj ću se sigurno vraćati.

“Jedna od slabosti zapadnog medicinskog pristupa je što smo ljekara učinili autoritetom, dok je pacijent prečesto samo primalac terapije ili lijeka”.

“Naučna literatura je izdvojila tri faktora koji po pravilu dovode do stresa: nesigurnost, nedostatak informacija i gubitak kontrole. Za neke ljude, bolest je ono što konačno razbije iluziju kontrole”.

“Da bismo ozdravili, suštinski je važno da skupimo snagu da mislimo negativno. Negativno razmišljanje nije turobni, pesimistični pogled na stvarnost koji biva prerušen u “realizam”. Ono je zapravo voljnost da se razmotri šta nije u redu. Šta nije balansirano? Šta sam ignorisao? Čemu moje tijelo govori ne? Bez tih pitanja, stres koji je odgovoran za naš nedostatak ravnoteže ostaće skriven.”