Autorica: Hana Kazazović

Priča koju ću vam danas ispričati je jedna od onih koje meni griju srce već nekoliko godina. Izvučem je u onim momentima kad izgubim vjeru u ljude, pravdu, sve što smatram bitnim na ovom svijetu. Izvučem je i uhvatim se za nju pa mi dođe nešto kao pojas za spašavanje, da me održi na površini dok se ne saberem i skupim snagu za nastavak života na ovom svijetu.
Ovo je priča o tome kako je Tetka postala Dunja, kako je pronašla svoje zauvijek ljude i kako je zeničke ulice i jednu banderu zamijenila adresom u Beču.

Živjela je par ulica od mene, pored jednog dvorišta i jedne bandere. Vrlo brzo smo je muž i ja proglasili psom sa najljepšim karakterom. Izdvajala se od ostalih zbog neke miline kojom je gledala ljude oko sebe i načina na koji im je prilazila. Dobro se slagala sa psima iz tog kvarta, ali nikad nije bila 100% dio nekog čopora.

Onda je maja 2013. neko tu u njenoj blizini ostavio kutiju sa pet štenaca. Pet malih klupčića koji su bili isprepadani kao što bilo ko prerano odvojen od majke može biti isprepadan. Još se sjećam kako su spavali u formaciji zvijezde – guze bi prislonili zajedno, a glave bi im bile naprijed, na vrhu tih zamišljenih krakova. Tako su se štitili od svijeta koji ih je okruživao. A onda ih je prihvatila Tetka. Zato smo je tako i nazvali, jer je bila stalno uz njih. Štitila ih je i vjerujem naučila kako da opstanu na ulici. Toliko su bili povezani da su se čule priče kako “Eto vidite, ona sterilisana a ipak se okotila”. Svi su zbog njene pažnje mislili da im je mama.

Video u kojem je Tetka sa već poodraslim kučićima :)

Nikad se Tetka nije gurala za hranu. Uvijek je njih petoro puštala da jedu, pa prilazila tek ako ostane iza njih nešto. Isto je radila i sa macom koja je živjela tu kod teta Talinke. Kad se maca najede i skloni, onda priđe Tetka.

Jednom je moj muž sreo podaleko od ulice i samo joj je rekao da ga sačeka dok popije kafu. Sjedila je ispred kafane strpljivo jer je ona definitivno razumjela neke stvari. I sačekala ga da je on vrati. Odnosno, čim je ušla na početak poznate teritorije otrčala je razdragano. Znala je ona tako pratiti “svoje” ljude, ali se nekako uvijek vraćala na mjesto koje je bilo “njena” teritorija.

A onda je odjednom više nisam vidjela i nisam znala šta se desilo sa njom. Bilo je to vrijeme u kojem nije bilo azila za pse i ako bi neki nestao, teško se dolazilo do informacija o tome šta je sa njim. Međutim, nakon nekog vremena ugledam Snežaninu objavu na Facebooku o psu Dunji koja je sa zeničkih ulica nastavila svoj život u Beču. I prepoznam Tetku! Niko sretniji od mene, a posebno kad sam saznala cijelu priču o tome kakav dom je Tetka – Dunja dobila i kakav život živi.

Zato sam par godina kasnije zamolila Anu, njenu vlasnicu da mi ispriča svoj dio, da sklopim tu sliku u jednu cjelinu i da pokažem kako neke priče ipak imaju sretne nastavke :) Priču vam, onako kako je Ana ispisala, kopiram u nastavku. Dunja je sa njom od oktobra 2014. godine i način na koji su se njih dvije povezale liči na bajku, ali istinitu i time puno vrjedniju.

Piše: Ana Stefanović Bilić

Moji prijatelji, glumci iz Beča i ja, smo 2014. godine, radili jednu pozorišnu koprodukciju: bečko pozorište “Hundsturm”- (ogranak Volkstheatra), i  Bosansko Narodno Pozorište u Zenici, su zajedno radili predstavu koja se igrala u obe zemlje.

Zbog tog projekta smo dva meseca boravili u Zenici.. 

Pošto su probe bile naporne, a tema predstave dosta teška, moj najveći odmor je bio da posle probe odem do kantine, uzmem svu preostalu hranu koju sam mogla da dobijem, i odem da hranim ulične pse. 

Bilo je oko 7 uličnih pasa koje sam hranila. To su bili veliki psi koji su živeli oko žute crkve, posle kružnog toka u Zenici. 

Dunja je bila jedan od njih.

Predivni psi. Čim bih prešla kružni tok, a oni videli da dolazim, počeli bi da me prate. 

Obično smo išli do neke klupe, ja raspakujem hranu, oni sednu pored mene i čekaju. Svi sede mirno, niko ne skače, svi čekaju svoj red… 

Kad završim jedan krug, raspakujem nove pljeskavice za sledeću rundu, i onda ponovo. Posle toga maženje. Sjajno. Potpuno uživanje za sve prisutne :) 

Dunja me je, kao najpametnija i najmilija, odmah osvojila. Pas sa hipnotišućim očima… 

Počela je, kad god je to bilo moguće, da me prati i to je trajalo sigurno mesec dana… sve do kraja naših proba.

Ona je spavala pored bandere u jednoj sporednoj uličici. Na moje dolaske mi je pritrčavala, beskrajno se radovala… 

Počela je da me prati u mojim šetnjama koje su mi bile neophodne kao ventil, da saberem misli, da ponovim tekst sa proba. 

Išle smo po okolnim brdima, svuda gde smo iz Zenice mogle da dođemo peške.. I sjajno se provodile. 

Obično me je pratila do poslednjeg mogućeg trenutka: do kuće gde sam imala iznajmljenu sobu (vlasnici kuće je nisu puštali da uđe u dvorište), ili do pozorišta, gde joj se opet zatvore vrata pred nosom, ili do fitnes kluba u centru. a onda se vraćala na svoje mesto pored bandere.

Tek kasnije sam shvatila da su to bile rizične akcije za nju; kada se sama vraćala, kroz teritorije drugih pasa, bivala je često napadnuta. 

Svi psi su imali svoje revire koje su branili. U povratku “kući” – do bandere, Dunja je bila uljez koji prolazi kroz tuđe, nekad neprijateljske teritorije. 

To sam shvatila kada su je napala dva psa, neznajući da Dunja pripada meni. Kada sam je odbranila, Dunja je bila najponosniji pas na svetu. 

Kada sam bila sigurna da moram da je povedem? 

Posle jednog hranjenja-maženja, Dunja je krenula sa mnom da me otprati do kuće. Ušla sam kroz kapiju, pomazila je i morala da joj zatvorim kapiju ispred njuške, ali ona nije krenula nazad kao što je to obično radila… Ostala je tu da čeka. Popela sam se na prvi sprat, gde je bila moja soba i pogledala kroz prozor na ulicu. Ona je i dalje čekala i gledala u moj prozor. Kiša je počela da pada. Ona i dalje nije htela da ide.  Sedela je dole i gledala u prozor. Dugo. Jedva sam zaspala. Ne znam koliko je dugo čekala… Koliko sam želela da  mogu da je pustim u dvorište, da je dovedem gore, da je sakrijem u mojoj sobi.

Tada sam već poslala mužu Dunjine slike, rekla mu da dovodim psa – koga ću naravno udomiti (kao i Snežana godinama sam udomljavala pse).

Njemu naravno nisam smela da kažem da dovodim drugog psa koga želim da zadržim – pošto živimo u stanu “jedan pas je dovoljan”… 

Snežana mi je pomogla za papire i da Dunju dovedemo i ukrcamo u autobus za Sarajevo. 

Pošto smo predstavu na kraju trebali da odigramo u Sarajevu na “Mess”-u, i odatle se vratimo u Beč, jedini način je bio da i psa odvedem u Sarajevo i da je smestim u pansionu koji sam pre toga rezervisala… Dunja je trebalo da tamo ostane  dva dana dok ne krenemo u Beč. 

Snežana i ja smo Dunju spakovale u Snežanina kola, ušle u autobus na zeničkoj stanici… 

Komplikacije su počele kada niko od taksista nije hteo da me poveze od autobuske stanice u Sarajevu do pansiona, a Dunja, koja je bila preplašena – prvi put je dobila povodac oko vrata, vozila se autobusom i bila prestravljena – nije htela da hoda… 

Pas od 25kg koga ne mogu da pomerim i koji od straha leži na pločniku, dok je pansion udaljen 15-ak min. kolima. 

Nekako sam je odnela na drugi deo autobuske stanice, našla čoveka koji je hteo da mi pomogne i da nas poveze.

Stigle smo do pansiona i mislim -Miloša- trenera pasa koji je imao mali pansion i nekoliko pasa na čuvanju.

Sledeća dva dana je on učio Dunju da hoda na povodcu.

Premijera se završila i dva dana kasnije smo konačno mogli da krenemo u Beč. U međuvremenu  sam našla vozača koji je pristao da poveze psa.

Mislim da je to bio jedan jedini vozač od neke tri, četiri autobuske firme koje su vozile za Beč. 

Uz Miloševu pomoć došle smo do autobuske stanice, ukrcale se i 13h putovale do Beča. Dunja u jednom odvojenom delu prtljažnika gde su jedino hteli da je prime.  Miloš me je umirio da je dobro za nju što je u malom zamračenom delu, jer će tako da se opusti i da spava.

U Beču je Dunja bila uplašena da uđe u zgradu, očigledno nikada pre toga nije bila u zatvorenom prostoru. Htela je da ostane u maloj baštici ispred zgrade –  kao njoj je tu dobro, ona je to mesto izabrala… 

Pošto smo je odneli gore, ključni susret koji je trebalo da se desi je bio sa našim psom Frenkom koji nikako ne prima ni jednog psa ni u stan niti na svoju teritoriju. 

Dunja koja je odrasla na ulici i poseduje sjajnu socijalnu inteligenciju, je svoju taktiku sprovela na nekoliko tačaka: 

– jedan dan je spavala u predsoblju i nije ništa pokušavala…

– drugi dan je ušla pola koraka u dnevnu sobu…

– treći, još pola koraka… 

– četvrti je već spavala na pola dnevne sobe…

– peti dan je došla do tepiha, njegove posude sa hranom, svih igračaka, njegovog kreveta i postala šefica.. što je i sada :) 

Naravno, zauzvrat mu je dala mnogo toga: pokazala mu je kako se jure zečevi i traže krtice, gde je najbolji provod u šumi, branila ga je od drugih pasa (Frenk je plašljiv pas jer ima jednu povređenu nogicu i kuk koji sklanja od drugih pasa). Frenk je naravno sada obožava… Iako mu je trebalo vremena da prevaziđe svoju ljubomoru :)

Sa mužem je bilo lakše: 

Pošto sam odmah posle našeg dolaska u Beč morala da otputujem u Nemačku na četiri dana, ostavila sam oba psa kod muža. 

Tu je Dunja sve odradila sama, a moj muž predložio: ” Zar ne misliš da moramo da je zadržimo? Potpuno savršen pas, zar ne?”

Tu negde počinje Dunjin drugi život, od one slike sa plavim peškirom gde je Dunja prvi put okupana (6 puta šamponom posle čega je izlazila crna voda), očetkana i ošišana od ućebane dlake… Tu smo videli da joj je dlaka sjajna i svilenkasta…

Počela je da jede dobru hranu, spava u kučećem krevetu i upoznala svoj novi ambijent Dunava, šume, drugih razmaženih pasa, zečeva, krtica, dabrova, i lisica… I porodicu/ čopor gde će narednih godina uživati punim kučećim plućima…. :)

Na kraju ću ja samo dodati da bih voljela živjeti u svijetu u kojem bi svi psi živjeli kao Dunja. I želim živjeti u svijetu u kojem će ljudi biti odgovorni vlasnici pasa, oni koji će uz njih biti do zadnjeg dana života i koji ih neće ostavljati kad im psi dosade ili ih kupovati / udomljavati iz pogrešnih razloga. Isto vrijedi i za mačke i bilo koje druge životinje.

U nastavku i Dunjine fotografije. Možda ih je puno, ali prosto moram, jer toliko uživam da je gledam ovakvu <3

Prva slika u Beču – kupanje
Dunja na Adi Bojani
Dunav i Dunja

Beč, Dunav, Grčka
More i Dunav
Dunja na planinarenjima
Lijevo: Dunja sa Milicom, desno sa Frenkom
Dunja na Dunavu, u planini, na plaži i u šumi. I krajnje desno – slika za pasoš
Planinarenje i spavanje na planini, kupanje, uživanje…
Sviđaju ti se moji sadržaji i želiš podržati rad Cyber Bosanka bloga? Klikom na baner saznaj kako :)

Prijavi se na mailing listu “Cyber Bosanke” u kojem ne češće od jednom sedmično pišem pregled na objavljene sadržaje i dijelim neka svoja zapažanja i interesantne linkove? Upiši email adresu ispod :) A kako izgleda možeš vidjeti ovdje