Nedavno me brat snimao za svoj dokumentarac o ženama i između ostalih mi postavio i pitanje iz naslova. Odgovorila sam ono što mi je prvo palo na pamet, a onda danima razmišljala o tome kako je to stvarno biti žena? I koliko je to različito od biti muškarac, mada realno zaista ne znam kakav je taj osjećaj.

Ono što mi je prvo palo na pamet je razlika u biologiji. Ta famozna menstruacija sa kojom se mučiš najveći dio svog života. Prve stignu tamo nekad dok si još zvanično dijete, u osnovnoj školi. Sjećam se pogubljenosti nas djevojčica i navikavanja na tu svakomjesečnu patnju. Jer velikom broju žena to jeste patnja, zbog bolova i zbog činjenice da moraš svako malo mijenjati uloške ili tampone, šta ko već koristi. Znam samo da je meni život postao za 80% lakši onog trenutka kad sam otkrila tampone. I zahvalna sam zbog toga što je 80% mojih menstruacija u životu do unazad 3 godine bilo bezbolno i mogla sam funkcionisati bez problema.

Biologija je i to što se tokom jednog mjeseca mijenjaš u zavisnosti od hormona i faze u kojoj se nalaziš. Pisala sam već o godišnjim dobima kroz koje prolazimo svaki mjesec i kako to na mene utiče. Biologija je i to što sam od nedavno počela da istražujem simptome menopauze i klimakterija. Doktorica mi je na ultrazvuku dojki neki dan rekla da odbacim od sebe što duže mogu opciju ulaska u tu fazu, mada nisam najbolje shvatila kako ja mogu na to uticati, ali dobro.

Ne znam kako biologija funkcioniše kod muškaraca, ali ove karakteristike su nešto što žene prati i s čim se nosimo stalno. Da ne pominjem tu rađanje i majčinstvo, jer ne volim pisati o iskustvima kroz koja nisam prošla. Ali znam iz priča mnogih da su istovremeno i veličanstvena i vrlo izazovna.

Ali, biologija je nešto što ne možemo mijenjati, zar ne? Međutim, kako je to biti žena u društvenom kontekstu? To je mnogo složenije.

Biti žena znači rano naučiti da ono što obučeš može uticati na to šta ćeš doživjeti. Dobro se sjećam jednog svog prelaska ceste u suknji do koljena i zvižduka iz automobila koji je prolazio. Imala sam 13 ili 14 godina. To što ne volim suknje ili haljine možda čak ima veze i sa takvim iskustvima. Premotajmo vrijeme koju deceniju unaprije i imamo situacije gdje i danas mnogi znaju reći da je žena „isprovocirala silovatelja svojim oblačenjem“.

Biti žena znači i noću pri ulasku u taxi poslati poruku drugarici sa brojem taxiste i javiti se čim dođeš sigurno kući. Ili nazvati drugaricu da priča s tobom na telefon tokom cijele vožnje. Ili zvati nekoga da bude s tobom ako trebaš dočekati majstora da ti popravi veš mašinu.

Biti žena često podrazumijeva i stalno dokazivanje da nešto možeš i znaš, bez obzira na to što jesi. Pri izboru fakulteta ili zanimanja, na primjer. Pitajte djevojke koje odu na elektrotehniku koliko se često suočavaju sa čudnim pogledima i pitanjima. Pitajte i one koje kod intervjua za posao pitaju o planiranju porodice. Ili one koje ne napreduju na poslu samo zato što uvijek nekako prednost kod unapređenja imaju muškarci. 

Biti žena znači i često biti razapet između želje za napredovanjem u karijeri i želje da budeš najbolja mama svojoj djeci. I krivnju šta god izabereš i kako god da izbalansiraš, čak i ako je tvoj partner maksimalna podrška i podjednako učestvuje u odgoju djece. Jer naše društvo još uvijek ne nudi maksimalnu podršku majkama i čudno se gleda na očeve koji uzimaju porodiljsko odsustvo. Zato što smo decenijama njegovali takve uloge i teško je ženama koje žele i karijeru i porodicu. Teško zato što su među prvima koje stvaraju nova pravila i kreiraju nove parametre. I šta god da rade je otprilike kao da plivaju uzvodno, što nikad nije prijatno i iscrpljuje onu koja pliva.

Biti žena znači i često biti ona koju smatraju svojim vlasništvom, do te mjere da su partneri, sadašnji ili bivši, spremni ubiti i tebe i vašu djecu, samo zato što ne mogu podnijeti da ne želiš biti s njima. Prečesto vidimo u medijima takve slučajeve, pa se zgražavamo ili čudimo. Neću sad o tome kako mediji doprinose potencijalnim novim zločinima takve vrste svojim izvještavanjem, navodeći kako je počinilac bio divan komšija i kako su svi iznenađeni onim šta je uradio. Jer mediji su odraz društva u kojem živimo. U najvećem broju ovakvih situacija je počinilac poznavao ženu i/ili bio u vezi sa njom. I sve dok imamo puno ljudi koji se pitaju „čime ga je isprovocirala“ ili „mora da je nekako zaslužila“, teško ćemo riješiti ovaj problem. Jer još uvijek previše ljudi misli da je nasilje ok odgovor na nešto što ti se ne dopada.  

Biti žena znači i slušati komentare o tome jesi li se primjereno obukla ili o tome kako se trebaš ofarbati ako si sijeda. Postoje i komentari o određenoj dužini kose u zavisnosti od godina i o dužini suknje, takođe u odnosu na godine. Kad su žene u pitanju, velika većina ljudi ima mišljenje o tome šta je za nas primjereno po pitanju bilo čega. A ono što me uvijek najviše žulja je što takve procjene i osude dolaze od samih žena.

Biti žena uopšte nije lako. I sve ovo što sam nabrojala (a vi slobodno dodajte svoje) ne znači da je jednostavno biti muškarac. Samo mislim da je teško uporedivo. I mislim da muškarci često nisu svjesni sa koliko se stvari svaka žena kroz život bori i koliko je tu prostora za napredak i rad na tome da poboljšamo bar ovo što se može – u društvu. Pa da za 20 ili 30 godina neka žena ima puno manje stvari za nabrajati ili da se, ako je ikako moguće, zaustavi samo na onim biološkim razlikama.  

Tekst je nastao u okviru projekta “Uvođenje rodno osviještenih politika u visoko obrazovanje” (UNIGEM), koji provodi TPO fondacija uz finansijsku podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.