Na konferenciji u Sarajevu sam upoznala i Edisu Gazetić, profesoricu književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici. Njeno predavanje mi je privuklo pažnju jer volim knjige i mislim da i autori i autorice itekako mogu uticati na svijest ljudi koji te knjige čitaju. Takođe je govorila o rodnoj neravnopravnosti na univerzitetima u BiH i o tome koliko nas tek čeka posla u mijenjaju trenutnog stanja, pa mi je to bio idealan povod da napravimo ovaj razgovor.
- Na konferenciji u Sarajevu ste govorili o rodnoj neravnopravnosti na univerzitetima u BiH i o tome da kod nas postoje slučajevi rodno zasnovanog nasilja o kojima se govori, ali se ne prijavljuju ili se nemaju kome prijaviti. Kakva je situacija na univerzitetima i šta su najveći problemi kad je u pitanju rodna neravnopravnost?
Dakle, ovdje se isključivo fokusiramo na probleme koji postoje na univerzitetima širom Bosne i Hercegovine. Mislim da postoji nekoliko problema, a možda prvi među njima je svijest o tome šta je seksualno uznemiravanje i kako prepoznati seksualno motivirane poruke koje profesor (muškarac) upućuje studenticama. To zasigurno nisu nikakvi komplimenti, kao što nam je jedno istraživanje na hrvatskim fakultetima pokazalo i kako patrijarhalna kultura želi da to izgleda. Studenticama, koje su bile obuhvaćene ovim istraživanjem, se činilo da su to komplimenti i to zato što vjerovatno nisu bile senzibilizirane i educirane o tome kada i kako započinje rodno zasnovano nasilje.
Prva je prepreka u prepoznavanju i dekonstruiranju „komplimenata“ koje profesori upućuju studenticama, a drugi stupanj je oslobođenost od patrijarhalnog srama i vjerovanja da je sama to tražila, zatim prijavljivanje odgovornim osobama u obrazovnoj instituciji.
Imamo slučajeve u BiH koji su prijavljeni i o njima su studentice pisale javno na platformi Nisam tražila, neke od odgovornih osoba na fakultetima su se oglušile na te prijave, što je također užasno za naš obrazovni sistem, a mnogi profesori koji su razotkriveni u ispovijestima i danas su dio (kvazi)znanstvene scene u BiH.
Još jedna činjenica koju svi zanemaruju je i ta da gotovo na svakom (državnom) fakultetu u BiH postoji po jedan profesor (playboy) koji stalno ostvaruje veze sa studenticama i jedan seksualni predator koji na sve moguće načine pokušava ostvariti seksualni kontakt sa studenticama. Kod nas ne postoji prepreka za to, nažalost, zakoni to omogućuju jer se nigdje u zakonskim aktima ne naglašava da je zabranjeno ostvarivati ljubavne, seksualne veze profesorima sa studenticama. Također, ni etički odbori, nastavno-naučna vijeća fakulteta, a ni senati univerziteta nemaju praksu da raspravljaju o ovom problemu i da se ovo promijeni..
- Čini mi se da je jedan od većih problema nepostojanje svijesti o tome šta je rodno zasnovano nasilje, posebno kod mladih. Zašto je to tako?
Mislim da se vrlo malo ili nimalo u srednjim, a prije toga u osnovnim školama, ne govori o rodno zasnovanom nasilju, kako ono počinje, šta su prvi znaci koju ukazuju na to da mladi mogu postati žrtve rodno zasnovanog nasilja. Potrebno je da se mladi educiraju da mogu sami prepoznati neprimjerene poruke i izjave, te na vrijeme alarmirati nadležne u školama i policiji kako bi se blagovremeno zaštitili od seksualnih predatora.
Na početku su ove poruke benigne, ali ubrzo se žrtva nađe u bezizlaznoj situaciji. Da bismo ih educirali, potrebno je da se nastavni planovi i programi prilagode novim izazovima, a oni se prije svega odnose na jednaka prava za sve u našem društvu. Osim toga, vrlo je važno imati na umu činjenicu da je najmlađi uzrast izložen svakodnevnom jeziku mržnje, mizoginiji, seksističkom vrijeđanju, čak i oni koriste fraze i sintagme koje degradiraju druge, možda i ne znaju šta pojedini izrazi u stvari znače. Mi smo država u kojoj je danas iznimno važno raditi na prevenciji rodno zasnovanog nasilja, rodnog osvještavanja, suzbijanja jezika mržnje, etničkih podjela, jer jedino tako se možemo nadati da ćemo jednom imati zdravije društvo.
- U radu ste spominjali i književnost i njen uticaj na svijest ljudi o rodnoj neravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju, što je inače Vaš fokus. Kakva je tu situacija? Meni se čini da imamo jednu jaku struju autora/ki koje skoro pa promovišu patrijarhat?
Sa padom jednog sistema koji također nije bio savršen, dobili smo jedan drugi koji je skoro u svemu neuređen i nesistematičan, u kojem su se urušili svi kriteriji i ono malo demokratskih vrijednosti koje je Jugoslavija imala. S obzirom na ratne sukobe i posljedice koje je rat ostavio, te na nespremnost da se još devedesetih osude retrogradne politike, pa i zabrane, omogućilo je mnogima da ih sprovode na svim poljima. Uz uticaj vjerskih zajednica koje se nisu dovoljno potrudile da i same osude degardirajuće ideje koje su ponekad širili i pripadnici iz njihovih krugova, sve to je otvorilo razne mogućnosti da se manipulira javnim prostorom, da se čak i u književnim tekstovima potiče „patrijarhalna toplina.“
Zato danas uz pomoć konzervativnih struja, kojih na Balkanu i u BiH ne nedostaje već 30 godina, imamo autorice koje svojim tekstovima potiču svoje čitateljice da ponovno „šapuću mužu“, umjesto da glasno kažu ono što misle, da budu pokorne supruge, majke, da u svojim istupima ismijavaju feminističku borbu za jednaka prava svih. Takve kvaziknjiževnice, naprimjer, kažu da bi žene, ako žele ravnopravnost, trebale otići u rudarske jame i kopati ugalj sa muškarcima. One degradiraju žene na isti način na koji su to radili muškarci kada su se žene počele pojavljivati na radnim mjestima koja su bila rezervirana za muški rod.
A da stvar bude još gora, u BiH, u državi u kojoj živi patrijarhalna književnica, žene u rudarskim jama rade još od osamdesetih godina. Za jednu takvu informaciju dovoljno je pogledati dokumentarni film Na kraju tame, u okviru AJB DOC festivala ili pročitati tekst o tome. To samo pokazuje koliko neznanja postoji kod takvih književnica da čak i ono što je provjerljivo one iskrivljuju i prikazuju potpuno suprotno od istine. Oni koji čitaju literaturu za samopomoć ne provjeravaju istinistost onoga što je u tekstu, dakle, ta publika kojoj je namijenjena ta literatura nema kritičko mišljenje prema napisanom. A da stvar bude gora, ta publika su uglavnom žene, koje vjeruju da je muška dominacija i ženska pokornost ‘prirodna’ datost.
- Vi ste spominjali i knjigu profesora koji piše o svojim seksualnim odnosima sa svojim studenticama.
Profesor Peter Hatchinson sa Univerziteta Cambridge objavio je erotski roman “U-la-la” iste godine kada je protiv njega više studentica podnijelo tužbe za seksualno uznemiravanje. Ovaj slučaj upravo potvrđuje koliko je akademski diskurs zatrovan patrijarhalnim idejama o tome da “žene uživaju u silovanju”, “žene traže da budu silovane” i “žene lažu da su silovane“. U izjavama u vrijeme kada je objavljen njegov roman, Hatchinson izjavljuje da je donio napredan pogleda na žene u svakom smislu. Koliko su opasne ovakve izjave govori i činjenica koju je još ustvrdila Virginia Wolf kada je primijetila da je najviše knjiga o ženama, a samim time i relevatnog(!) mišljenja bilo iz muške perspektive. Dakle, muški autori su iz raznih dsciplina stoljećima nametali mišljenje o ženskom rodu koje je postalo prihvatljivo u svim društvima i još uvijek se čini teškim demistificirati njihove mizogine postavke. Upravo će, bude li tretirano kao prihvatljivo, i mišljenje profesora sa Cambridga doprinijeti još većem širenju mitova o silovanju i vjerovanja da seksualno uznemiravanje uopće ne postoji. Većina njegovih junakinja su upravo studentice koje je poznavao, a jedna od žrtava na sudu je izjavila da se prepoznala u njegovom romanu. Slične se stvari dešavaju i u regionu, samo što mnogi o takvim tekstovima šute.
- Imali smo velike pokrete #MeToo, te kod nas #NisamTražila i #NisiSama. Šta mislite kako i koliko su oni doprinijeli stanju u društvu kod nas?
Dok radimo ovaj intervju, upravo su u medijima objavljene skanadlozne ispovijesti studentica sa beogradskog arhitektonskog fakulteta. Studentice su već godinama izložene uvredama i neprimjerenom ponašanju seksualnog predatora na ovom fakultetu. Također smo na platformi Nisam tražila mogli vidjeti nebrojena svjedočenja studentica, ali i osoba koje pate u toksičnim vezama/brakovima ili nemaju kome da se obrate za pomoć poslije preživljenog seksualnog uznemiravanja i nasilja, pa bi se moglo reći da pokreti, koji su globalnog karaktera, imaju svoj efekat i ovdje. Studentice prijavljuju, izlaze u javnost sa ispovijestima, ali tužilaštva ne čine dovoljno.
Na tuzlanskom univerzitetu studentice, žrtve seksualnog predatora, uposlenog na Akademiji scenskih umjetnosti, skoro dvadest godina prijavljuju policiji i tužilaštvu profesora koji ih javno naziva „profesionalnim prostitutkama“. Ovako su još samo u ratu ratni silovatelji degradirali žrtve ratnog silovanja. Također, studentica u Bihaću vodi dugogodišnju borbu protiv tamošnjeg predatora, koji je još 2005. godine prijavljen za seksualno uznemiravanje, zatim studentice na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu… Ono što nedostaje je podrška tužilaštva, nemamo aktivne sudske procese, kao ni presude o ovim slučajevima. Za to vrijeme fakultetska vijeća ne čine ništa, senati univerziteta nisu učinili ništa; svi sve znaju, a svi se prave da ne znaju šta se dešava na našim visokoobrazovnim ustanovama. Od ministarstva obrazovanja izgleda da tek ne treba očekivati ništa jer su i to mjesta gdje su se pojedini bivši srednjoškolski profesori, poznati po svojim neprimjerenim komentarima učenicama, smjestili do odlaska u penziju.
- Projekat UNIGEM (University and Gender Mainstreaming) je okupio značajan broj univerziteta u BiH i regionu koji su potpisivanjem memoranduma iskazali zainteresovanost za bavljenje ovim temama. Znam da su već odrađeni neki treninzi na univerzitetima u sklopu ovog projekta pa me zanima šta mislite koliko je značajna ovakva vrsta aktivnosti? Meni djeluje kao da su univerziteti prepoznali važnost ovih tema i ohrabruje me činjenica da su spremni da se bave njima.
Vrlo je značajno da se na univerzitetima govori i pokreće aktivizam koji će jednom, nadam se, donijeti zakone i jasna pravila ponašanja na visokoobrazovnim ustanovama. Također, značajno je da svi fakulteti imaju predmet koji je usmjeren na osvještavanje mladih osoba o rodnim ulogama, seksualnom i fizičkom nasilju, rodnoj ne/jednakosti u našim patrijarhalnim uvjetima. Također, potrebno je da na fakultetima na kojima to još nije praksa postoje predmeti koji će pomoći, najprije, studenticama da prepoznaju neprimjereno ponašanje profesora i na vrijeme djeluju protiv pokušaja da ih se degradira na visokoobrazovnim ustanovama, ali i kasnije u društvu. Ovo je važno i zbog toga što univerziteti još uvijek nisu sankcionirali profesore koji su nebrojeno puta prijavljeni za seksualno uznemiravanje i nasilje, te se možemo nadati da će ovakvi projekti pomoći da se i to desi.
- Kako mijenjati situaciju – na fakultetima, ali i uopšte u društvu? Šta je ono što svako od nas može uraditi da bi pomogao da idemo naprijed – da imamo više ravnopravnosti na svim funkcijama i da zaista dođemo do rodne ravnopravnosti?
Najprije vrlo je važno što više djelovati na mlade i raditi na njihovom senzibilitetu prema rodnoj jednakosti. Jedno na mlade osobe koje žele živjeti u normalnom društvu možemo djelovati i usmjeravati ih prema tome da osvijeste koliko je poguban jezik nasilja, mržnje, sekstičkog vrijeđanja, homofobije itd.
Također, da ne bude zabune – nisu sve žene rodno senzibilne, kao što nisu ni svim muškarci neosjetljivi prema ovoj temi. Dakle, u proteklom periodu desilo i to da je jedna od odgovornih osoba na fakultetu bila ženskoga roda i studentice su joj se obraćale da prijave profesora zbog seksualnog uznemiravanja. Nažalost, nisu dobile podršku, nikada izgleda ništa nije učinjeno i jedna od žrtava je sve iznijela na društvenim mrežama.
Da bismo postigli rodnu jednakost u BiH svi moraju raditi na tome i pružiti podršku žrtvama seksualnog nasilja i uznemiravanja, bilo da je riječ o obrazovnim ustanovama ili bilo kojim drugim institucijama u kojima se dešavaju takvi slučajevi. Žrtvama je pomoć najpotrebnija, razumijevanje i podrška da dođu do pravde, dakle bez okretanja glave u drugu stranu jer se to ne dešava meni, ili nekom meni bliskom.
Nasilje, nažalost, ne bira, ako ga danas ne preveniramo, ne pružimo otpor, sutra će pogoditi i one koji misle da su nedodirljivi. Također, oni koji su skloni stigmatizirati žrtve su isto tako važna skupina s kojom treba raditi i pokušati ih osvijestiti. Nažalost, ovakve osobe se najčešće kriju iza lažnih profila na društvenim mrežama i često ostavljaju neprimjerene komentare o ratnim silovanjima u BiH ili silovanjima koja se trenutnu dešavaju u Ukrajini.
Još jednu stvar trebamo svi imati na umu, a to je da na unverzitetima u regionu ova zlostavljanja traju veće decenijama i to unazad 50 godina, kako smo vidjeli u svjedočenju glumice Hasije Borić. Dakle, seksualni predatori već decenijama zlostavljaju djevojčice i djevojke, niti jedan nije osuđen, niti jedan nije doživio javno poniženje kakvo doživljavaju žrtve. To prenošenje mizoginih kodova unutar obrazovnih ustanova gotovo je „prirodno“ za naše obrazovne sisteme, a sve je posljedica opet dubokih patrijarhalnih vjerovanja da su žene uvijek na raspolaganju muškarcima, bez obzira na okolnosti. I mnogi muškaraci se tako i ponašaju.
Kada je riječ o preveniranju i kažnjavanju seksualnog uznemiravanja i nasilja, mi smo na samom početku jer se još uvijek nismo izborili da se žrtvama nasilja vjeruje, da sudovi pokreću sudske procese zato što žrtve zaslužuju pravdu, a počinitelji kaznu.
Dalje, ovdje je sve povezano sa političkim utjecajem, pa smo i u tom smislu jako daleko od zemalja koje ovakve slučajeve rješavaju udaljavanjem profesora iz obrazovnog sistema i prisupa uopće mladima i djeci. Nažalost, kod nas se još uvijek iznalaze razne ideje kako seksualnog predatora zaštititi od progona i kazne. A time se ništa ne rješava, samo se sljedećoj generaciji prenosi poruka da je uredu da mladi budu degradirani i poniženi na svaki način.
Tekst je nastao u okviru projekta “Uvođenje rodno osviještenih politika u visoko obrazovanje” (UNIGEM), koji provodi TPO fondacija uz finansijsku podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
