Šta učiniti da se smanji ili riješi problem huliganstva? Kako mladu djecu, omladinu i ostale naučiti da ne razbijaju i uništavaju sve oko sebe? To je tema o kojoj se ponovo raspravlja nakon divljanja po Beogradu uzrokovanih Paradom ponosa. Huliganstvo nije problem samo Srbije i Beograda, to je generalno problem Balkana. U Bosni i Hercegovini možda i nema ovako drastičnih i čestih primjera ali to je samo zbog toga što kod nas ima manje povoda.

Ne znam je li mana ili vrlina ali ja sve probleme nastojim pojednostaviti i pogledati na nekom manjem primjeru i manjem uzorku. Mislim da se isto može učiniti i sa ovim problemom.

Jeste li vi u osnovnoj ili srednjoj školi imali nekog nastavnika kojem su djeca mogla raditi što god su htjela?

Ja se sjećam jednog kod kojeg je uvijek vladao haos na času. Kada biste stali ispred kabineta za vrijeme trajanja časa tačno vas je bilo strah da uđete unutra. Od tolike galame i buke ste mogli pomisliti samo da će unutra do kraja časa biti mrtvih. Nastavnik je trpio razne smicalice, služio za ismijavanje i iživljavanje, posebno momčića koji su na taj način htjeli da pokažu koliko su moćni i jaki. Ta ista djeca su kod njegovog kolege bila mirna i poslušna, spremna na saradnju i učenje. Znači ista djeca a dva različita ponašanja. Kako? U čemu je razlika?

Razlika je bila u nastavnicima. Nastavnik kojem nije polazilo za rukom da uspostavi red na času je jednostavno na prvi pogled ostavljao takav utisak. Uđe u kabinet a na licu mu odmah vidiš da se i sam ne osjeća dobro u toj ulozi i da ga je strah te djece. Na njihov prvi pokušaj provokacije reaguje tako da oni vide da ispred sebe imaju nekog ko se ne snalazi u toj ulozi koja mu je povjerena i da sam ne zna šta će i kako će. I tako krene. U svemu tome najčešće se poklopi da nije dobar predavač pa i poticanje na učenje prođe katastrofalno. A iz njega uvijek izbija netrpeljivost, želja za kažnjavanjem i nemoć. Uvijek je on taj koji djeci prijeti, šalje ih direktoru i pedagozima i sl.

Nastavnik kod kojeg je sve bilo kako treba je bio sušta suprotnost. On od ulaska u učionicu ostavlja utisak osobe koja je sigurna u sebe i svoje postupke. Na provokacije reaguje sam, ne zove upomoć direktora. Pokaže djeci prvi put da ih se ne boji i da ga neće uplašiti i za ubuduće ima riješen problem – ne pokušavaju više. Imaju ispred sebe jaku osobu koja zna šta radi. Je li bio tiranin? Ne, baš suprotno, volio je djecu. Nakon uspostavljanja reda na scenu je nastupilo njegovo razumijevanje i želja da pomogne. Djeca su vrlo brzo stekla POVJERENJE pa im nije bio problem raditi ono što on kaže a naravno, on to nije zloupotrebljavao nego koristio za njihovo dobro koje su i sami prepoznali. Čak i kod kažnjavanja i loših ocjena znali su da to ne radi zato što ih mrzi nego zato što su nekim svojim postupkom to zaslužili.

Kada na vlasti imate rukovodstvo koje ima osobine ovog drugog nastavnika onda nećete imati probleme huliganstva. Ako imate vlast koja zna da radi svoj posao, vlast koja RAZUMIJE i voli svoj narod te vlast koja se ne boji lupiti šakom od sto ali ne zbog svojih ciljeva nego da narodu bude bolje onda ćete moći napraviti državu bez huligana.

Problem je što veliki broj naših država ima vlast za koju i najmlađi znaju da gleda samo sebe i da je tu zbog sebe, a svakim svojim postupkom pokazuju da više vode računa o nekim desetim stvarima nego o narodu. Ko bi im vjerovao? Ko će ih poslušati? Da li osjetite da vode računa o vama?

Na taj način nastaju huligani. Narod nema povjerenja u državu jer vidi da i sami najčešće ne znaju šta rade. Dok ih gledaju kako se bore za vlast i fotelje baš i ne ostavljaju utisak da im je stalo do naroda. Kako takva vlast onda može sprovesti bilo šta?

Kako onda riješiti problem huliganstva? Za sada i na ovaj način vjerovatno nikako. Možda izgradnja nekoliko novih zatvora i povećanje kazni može veći dio njih skloniti sa ulica i onemogućiti ih da razbijaju i uništavaju i dalje. Ali to neće spriječiti pojavu novih sve dok se ne bude radilo na uzrocima – nedostatku povjerenja između naroda i države i znanja kod državnih službenika.