Ovo što ću prepisati u nastavku je napisao Og Mandino, a ja sam pronašla u knjizi Katarine Badawi “Vaše moći, vaš izbor” o kojoj ću vam možda nekad kasnije pisati. Ne radi se o nečemu posebno spektakularnom, nego o stvarima koje bismo svi trebali primjenjivati da bi nam svaki dan bio bolji i ljepši, a samim tim bi i život u cjelini bio bolji. Bar po nekom mom skromnom mišljenju :)

Ja ću pokušati da ovo čitam svako jutro, ne bih li što bolje zapamtila šta je važno u životu.

Napomena – iako se autor izvorno obraća Gospodu, znam da ni ateisti neće imati problem sa razumijevanjem poente ovog teksta.

Dakle…

Do kraja mog života dva dana me više nikada neće brinuti:
Prvi dan je juče, sa svim svojim greškama i suzama, lažima i porazima. Juče je prošlo i zauvijek izmaklo mojoj kontroli.
Drugi dan je sutra, sa svim svojim zamkama i prijetnjama, opasnostima i tajnama. Dok sunce opet ne bude izašlo nemam udjela u sutrašnjem danu, jer nije se još ni rodio.

Uz Božju pomoć, ovaj današnji dan mogu da savladam ako na to koncentrišem sav svoj trud i energiju! Samo ukoliko mu dodam teret ove dvije zastrašujuće vječnosti, juče i sutra, postoji mogućnost da pokleknem pod njihovim opterećenjem. Nikada više! Ovo je moj dan! Moj jedini dan! Samo on postoji! Ostatak mog života teče danas i ja sam riješen da svaki sat ovog dana provedem na sljedeći način:

Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode:
– da obratim pažnju na mudre savjete Isusove, Konfučijeve i Zoroastrove i da se prema svakome koga sretnem, prijatelju ili neprijatelju, strancu ili članu porodice, ponašam onako kako bih želio da se on prema meni ponaša;
– da vodim računa o svojim riječima i svojoj ćudi, da se čuvam nerazboritih trenutaka u kojima bih da zakeram ili vrijeđam;
– da sve koje susrećem pozdravljam nasmijan, a ne namršten, uz tople riječi ohrabrenja umjesto oholosti ili, još gore, ćutnje;
– da budem saosjećajan i pažljiv prema tugama i borbama drugih, shvatajući da postoje skriveni jadi u svačijem životu, ma koliko uzvišen ili ponizan bio;
– da što prije budem dobar sa svima, imajući uvijek na umu da je život prekratak da bismo ga trošili na osvetoljubivost ili zlobu, da se prebrzo završava da bismo imali vremena da budemo sitničavi ili neljubazni.

Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode:
– da neprestano podsjećam sebe da ću više klipova kukuruza požnjeti u jesen, što više zrna budem posijao u proljeće;
– da shvatim da me život uvijek nagrađuje pod uslovima koje sam postavljam, iako nikada ne uradim ili ne isporučim više od onoga za šta sam plaćen, nikada neću ni imati razloga da očekujem nešto preko toga;
– da uvijek dam od sebe više nego što se od mene očekuje, na poslu, u igri, kod kuće. Da radim sa poletom i ljubavlju, ma o kakvom zadatku je riječ, shvatajući da nikada neću moći da spoznam pravu sreću ukoliko je ne budem pronašao u svom poslu;
– da istrajem u onome što radim, čak i onda kada drugi prestanu da se trude, jer sada znam da me anđeo sreće i ćup zlata čekaju tek na kraju one dodatne milje koja još uvijek stoji ispred mene.

Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode:
– da postavim sebi ciljeve koje treba da postignem do kraja današnjeg dana, jer sada znam da me besciljno plutanje od časa do časa vodi samo jednom odredišu, luci nesreće;
– da shvatim da nijedan put do uspjeha nije previše dug ako napredujem hrabro i bez nepotrebne žurbe, kao i da nijedna počast nije tako udaljena ako se za nju strpljivo i na vrijeme pripremi;
– da nikada ne gubim vjeru u svjetlije sutra, jer znam da će me neko izvjesno čuti ako budem na vrata kucao dovoljno dugo i dovoljno jako;
– da uvijek iznova podsjećam sebe da uspjeh uvijek ima svoju cijenu i da uvijek moram dobro da odmjerim da li su radost i nagrade koje mi on donosi vrijedni dragocjenog dijela mog života koji moram da uložim da bih ga postigao;
– da se grčevito držim svojih snova i planova za ljepšu budućnost, jer ako ih se odreknem, možda ću i dalje postojati, ali to više neće biti život.

Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode:
– da stremim ispunjenju onog najboljeg u sebi, znajući da nemam nikakvu obavezu da se obogatim ili postanem uspješan, već samo obavezu da dam ono najviše i najbolje od sebe;
– da ne podliježem strahu od neuspjeha, jer ću tada gledati ka ciljevima koje još nisam postigao, a ne dole na zamke koje mi stalno prijete;
– da prigrlim zlu kôb kao prijatelja od koga ću da naučim znatno više nego od niza stalnih uspjeha i srećne sudbine;
– da se podsjetim da su promašaji, čak i kad mi se dese, samo putokazi prema uspjehu, jer sve što je lažno odvešće me u potragu za istinitim, a svako iskustvo ukazaće mi na neku grešku koju ću kasnije pažljivo izbjegavati.

Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode:
– da se radujem onome što imam, ma kako malo to bilo, uvijek se prisjećajući one priče koju sam često čuo, o čovjeku koji je bio nesrećan zato što nije imao cipele, sve dok nije sreo čovjeka koji nije imao noge;
– da prihvatim sebe onakvog kakav jesam, ne dozvolivši nikada svojoj savjesti ili osjećanju dužnosti da me primora da živim po obrascu koji su drugi napravili za svoju dobrobit;
– da shvatim da nikada ne smijem sopstvenu vrijednost da mjerim nečijim pohvalama ili ljubavlju, jer moja istinska vrijednost najviše zavisi od toga šta sâm prema sebi osjećam i koliko sam uključen u svijet oko sebe;
– da odolim iskušenju da nadmašim tuđa dostignuća, jer ta patetična, pa ipak uobičajena težnja, nije ništa više do znak nesigurnosti i slabosti, a ja nikada neću biti svoj ako dopustim drugima da određuju moje standarde;
– da u sve svoje postupke, u radu i igri, neprestano unosim iskrice entuzijazma, tako da moje uzbuđenje i revnost pri bilo čemu što radim savladaju svaku teškoću, koja bi u protivnom usporila moje napredovanje;
– da se uvijek podsjećam da moram da uložim vrijeme i energiju u povećanje sopstvene vrijednosti, jer samo budale stoje uzaludno, čekajući da im uspjeh sâm dođe, a ja sada znam da jedina šansa da se dođe do cilja leži u tome da se prvi iskopa rupa.

Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode:
– da drugim činim ono što bih želio da oni čine meni i da u svakom času od sebe dajem više nego što se od mene očekuje, da postavim sebi ciljeve i da se držim svojih snova, da tražim dobro u svakom zlu koje me snađe, da sve svoje dužnosti izvršavam sa poletom i ljubavlju i da, više od svega, budem svoj.