Autorica: Hana Kazazović

Nisam to primijetila ranije, ali ježevi u moru se dijele na dvije vrste – oni koji se “zakite” školjkama, kamenčićima ili bilo čim što im valjda privuče pažnju, i oni koji na sebi nemaju ništa. Pitala sam ženu koja živi u Neumu u čemu je fazon, pa mi je objasnila da se tou stvari ženke ježeva ukrašavaju. 

Priroda je fascinantna, još jednom pomislih. Nakon toga sam ove ženke ježeve (kako se zove ženski jež?) posmatrala i oduševljavala se onima koje su na sebe uspijevale zakačiti po 8 kamenčića ili školjki.

“Vidi jesu se ove sredile!”, kažem tati. “Garant idu u disko večeras”.

Glupa fora, znam. Ali mi je ta žena isto ispričala kako oni povremeno pokupe iz plićaka ježeve i onda ih odvezu u malo dublje barkom i tamo puste. Tako oslobode kupačima ulaz u more, a i ježevima osiguraju da nastave živjeti svoje živote sklonjeni od ljudi.

Dan poslije mi tata priča kako je cijelo jutro lik na plaži desno skupljao ježeve u kantu – čistio i on ulaz u more.

“I onda ih odnio u duboko”, nastavljam ja sigurna u njegov postupak.

“Ne, sreo sam ga kad sam išao u prodavnicu, istresao je tu kantu s ježevima u kontejner”, odgovori tata.

Malo me stomak zabolio od te informacije. Po ko zna koji put pomislih na ljude koji bez da trepnu prirodu uništavaju i narušavaju svojim postojanjem i djelovanjem. Ne treba ti barka da skloniš ježeve na sigurno, dovoljno je da otplivaš 5 metara od obale i već je duboko dovoljno da niko neće hodati po dnu. Tu bi već bili sigurni. 

Ali, za takav potez je potrebna svijest o tome da je to važno. Odnosno, da bi ovaj svijet imao i mrvu šanse za neki dugoročniji opstanak potrebno je znati koliko je važno da svako od nas najmanje što može šteti prirodi. 

Nažalost, gdje god se okrenem vidim suprotno i znam da smo mi koji volimo i poštujemo prirodu u manjini. Mi koji se i napolju, na otvorenom ponašamo kao da smo u svojoj dnevnoj sobi, pa nosimo papiriće i otpatke ako treba i satima samo da bismo ih bacili u kantu za smeće. Ne znam koja je svijest ljudi koji bez ustručavanja bace svoje smeće kroz prozor – automobila ili stana, svejedno. Očito je njima samo ono što je u njihovom prostoru bitno, a sve vani ne doživljavaju svojim i svejedno im je na šta liči i da li će to zaprljati.

Gledala sam više puta jednu ženu kako priđe na dva metra kontejneru i onda kesu sa smećem frkne prema njemu, pa ako pogodi. Uglavnom se to ne desi, naravno, nego se ono smeće razleti okolo. Uvijek zamišljam kako u njenoj glavi postoji samo jedna žica koja drži dva uha da ne otpadnu s glave, jer nemam drugo objašnjenje za takvo ponašanje. 

Gledam često fotografije gradova u kojima ljudi posijeku drvored i onda ulicu zaliju betonom. Uljepšaju, po njihovom.

Jedan grad na Balkanu. Nažalost, desna fotografija je sad. Izvor – twitter.com

Voljela bih da neko napravi istraživanje o toj mržnji prema drveću i travi jer ne mogu drugačije objasniti potrebu da se toliko sijeku stabla, posebno u gradovima. Koliko je samo puta pravljeno poređenje temperatura tamo gdje je hlad od drveta i gdje je goli beton, a i ne trebaju istraživanja jer svi znamo koliko je ljepše  u hladu drveta nego pod tendom ili suncobranom. Da ne spominjem sad čistoću zraka koja očito nikome nije pretjerano bitna. Na tu temu ću samo reći da za sedam dana na moru nisam nijednom morala ispuhati nos, dok u Zenici to radim bar svako jutro, čak i kad je ljeto. 

Posmatram borbu ljudi da zaštite rijeke od izgradnje mini hidroelektrana. Prodaju nam “investitori” priču kako je važno, kako je neophodno, a niko ne spominje kako svaka ta rijeka na kojoj naprave elektranu nestane. Kakav zakonski minimum, niti ga gdje ispoštuju niti se ko zbog toga brine. Sve je podređeno profitu i zbog zarade će nestati sve ono što čini bolju stranu ove zemlje konkretno.

Mene gledaju kao ludaka zbog toga što pčele tjeram napolje i paukove iznosim žive iz stana. Otplačem svako posječeno drvo pored kojeg sam lovila hlad i danima razmišljam o onim ježevima u kontejneru. 

Znam da nas ima još takvih ali smo očito vrsta u izumiranju, manjina koja će prije dobiti čir na želudcu nego uspjeti promijeniti nešto. Samo mi nije jasno zašto mislimo da smo najjači i najvažniji na svijetu, a kad se desi poplava ili zemljotres ili čak oluja koja uništi vrtove i drveće, onda kukamo. Kako se mi ponašamo prema prirodi, mene čudi da nas svaki dan ne zadesi neko veliko sranje. 

A ne zadesi nas zato što je ona bolja od ljudi. Milostiva je i stalno nam daje šanse i prilike da se iskupimo i da naučimo živjeti zajedno s njom, a ne samo od nje. Jer, realno, ova planeta je bila i može opet lako opstati bez nas. Samo što očito mnogi još nisu toga svjesni.

Photo by Srecko Skrobic on Unsplash


Kako vam mogu pomoći?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.