Od kako sam vidjela vijest čvor mi u želudcu. Mislim na vijest o uništavanju svih 700 ploča na Partizanskom groblju u Mostaru. 

Bila sam tamo 2018. godine kad sam radila seriju intervjua za blog. Bila i ostala bez teksta koliko je divno, iako je već bilo prilično neodržavano i vidjelo se da je taj spomenik samo sjena onog što je bio nekad. 

Možete (ako želite) naći puno mana prošloj državi, ali mislim da ćemo se svi složiti da su znali napraviti monumentalne spomenike. Koji god da posjetite ostaviće vas bez daha. Uvijek su na mjestima koja sama od sebe izazivaju poštovanje i samim prilaskom već dođete u posebno stanje. I arhitekte koje su ih gradile su redom napravili sjajan posao. Da, nije se štedilo na novcu, znam, i to je svakako doprinijelo njihovoj monumentalnosti.

Tako je i sa Partizanskim grobljem u Mostaru. Od momenta kad skrenete prema njemu ulazite u posebnu priču. Arhitekta Bogdan Bogdanović je napravio predivan spomenik. I na slikama iz prošlosti sam vidjela da kako je nekad bio fantastičan. 

Nažalost, godinama je meta vandala. Ili u prevodu – onih kojima smeta njegova simbolika. I sve se to godinama uništava(lo) organizovano i planirano. Jer da nije tako, u 21. vijeku se sigurno mogao naći način da se spomenik zaštiti – kamerama, policajcima koji će ga obilaziti i da ne nabrajam. Međutim, ljudima koji vode Mostar očito odgovara da se ovaj spomenik uništi.

Razbiti 700 kamenih ploča je težak fizički posao. Razbiti 700 ploča je prilično glasan posao. A ovaj spomenik nije ne znam gdje, nego blizu i zgrada i u gradu i nema šanse da niko nije čuo. Zna se sigurno i ko je to smislio i organizovao. Jer ovo nije nešto što se desi spontano.

Voljela bih živjeti u državi koja poštuje svoju prošlost. Bilo je i prošlo, jebemmu. Zar ne možemo doći bar na nivo da na sve to gledamo kao na dio naše istorije koja se ne može izbrisati niti mijenjati? I hajmo dalje, ka nečem boljem. 

A ako je to “bolje” uništavanje i razbijanje svega što je lijepo, onda evo ne znam. Meni se gadi, muka mi je i tjera me da se aktivno kajem što sam još uvijek ovdje. Otići će svako ko se ne pronalazi u tom takvom “boljem”. I ne smijem ni zamisliti na šta će onda ličiti ovi prostori…

P.S. Fotografije sam lično napravila tokom posjete 2018. godine.