Loading

Ne pišem istoriju rata, već istoriju osjećanja. Ja sam – istoričar duše. – Svetlana Aleksievič o ratu iz ženskog ugla

Autor: Hana Kazazović

Naravno da sam jedva dočekala priliku da pročitam još jednu knjigu Svetlane Aleksijevič i moram priznati da je ova “Rat nema žensko lice” ostavila možda i najjači utisak na mene. Nemam primjerak za poklanjanje, ali pišem preporuku sa dosta citata iz knjige, pa ako budete imali priliku da izaberete samo jednu njenu na čitanje, od srca vam preporučujem baš ovu.

Svetlana knjigu počinje osvrtom na učešće žena u ratu – potpuno muškom poslu, kako smo navikli da ga posmatramo. Međutim, oduvijek su žene ratovale na različitim pozicijama, još od IV vijeka p.n.e. u Atini i Sparti. A u Drugom svjetskom ih je bilo puno – u sovjetskoj vojsci preko milion žena. Svetlana je razgovarala sa više od 500 njih i zapisala njihove utiske i sjećanja. Kako ona objašnjava zašto je pisala ovu knjigu:

Ženske priče su drugačije i o drugom. “Ženski” rat ima svoje boje, svoje mirise, svoje osvješćenje i svoj prostor osjećanja. Svoje riječi. Tamo nema heroja ni nevjerovatnih podviga, tamo postoje samo ljudi koji se bave neljudskim i ljudskim poslom. I ne pate samo oni (ljudi!), nego i zemlja, i ptice, i drveće. Svi koji s njima žive na zemlji. Pate i bez riječi, što je najstrašnije.

Ali zašto?, pitala sam se bezbroj puta. Zašto, kada su zauzele i odbranile svoje mjesto u nekadašnjem muškom svijetu, zašto nisu odbranile i svoju priču? Svoje riječi i svoja osjećanja? Zašto nisu povjerovale same sebi? Od nas je skriven cio jedan svijet. Njihov rat je ostao nepoznat…

Hoću da napišem priču o takvom ratu. Žensku priču.

Upravo ovo viđenje rata kroz sjećanja žena koje su učestvovale u njemu na različitim pozicijama – od kuhinja, praonica, do ilegalki, partizanki, pilotkinja, snajperistkinja… je potresno. Najveći broj njih je u rat otišao sa 16, 17 godina, mnoge su se “zadjevojčile u ratu”, odrasle i ostarile za par decenija proživljavajući sve ono što jedna takva strahota nosi. I ne znam jesu mi potresnija njihova sjećanja iz rata ili ona kasnije, iz mira, kad su ih gledali poprijeko smatrajući da nisu trebale biti tamo.

Još jedan Svetlanin osvrt na način pisanja po kojem je poznata mi je jako zanimljiv:

Ne pišem o ratu, već o čovjeku u ratu. Ne pišem istoriju rata, već istoriju osjećanja. Ja sam – istoričar duše. S jedne strane isljeđujem konkretnog čovjeka, koji je živio u konkretnom vremenu i učestvovao u konkretnim događajima, a s druge strane, treba u njemu da posmatram vječnog čovjeka. 

Ne možete a da ne zastanete osjetivši veliko poštovanje prema ženi koja kaže:

Voljela bih da napišem takvu knjigu o ratu da svima bude muka, da se i sama pomisao na rat svima smuči. I generalima.

Ako ćemo iskreno, knjiga “Rat nema žensko lice” je možda najbliže takvom štivu. Samo kad bi je htjeli čitati svi oni koji ratove započinju i u njima uživaju. Samo kad bi se veliki broj njih koji ljude posmatraju kao olovne vojnike i igračke mogao nagovoriti da u ruke uzmu jednu ovakvu knjigu i da iščitaju šta sve ljudi prolaze. Da li bi im išta poslije toga bilo vrijedno tolike patnje i stradanja, zapitam se…

Vrlo često se u knjizi Svetlana dotiče muškog i ženskog doživljaja rata. Potpuno su to drugačija iskustva i kroz ovu knjigu ona to itekako uspijeva pokazati. Potiče to uglavnom iz razlika koje inače karakterišu muškarce i žene, od onog, kako ona kaže, da se svi dječaci od malena kroz igru često spremaju za neki potencijalni rat i pucanje, za razliku od žena.

Ja bih čak rekla da je “ženski” rat strašniji od muškog. Muškarci se hvataju za istoriju, za činjenice, rat ih obuzima kao događaj i suprotstavljanje ideja, različitih interesa, a žene su obuzete osjećanjima. I još nešto – muškarce od djetinjstva pripremaju da će možda nekad morati da pucaju. Žene tome ne uče… one se nisu pripremale za takav posao… I one se sjećaju nečeg drugog i drugačije se sjećaju. 

Možda su mi najpotresnija sjećanja koja govore o tome kako su čak i tada na snazi ostajala neka uvriježena mišljenja o muškim i ženskim poslovima. Mnogi nisu shvatali zašto žene idu u rat, od vojnika koji su ih dočekivali sa podozrenjem pa ih poslije nosali na ramenima nakon što su se dokazale kao uspješni saborci, do žena koje su ih dočekivale na povratku, nakon Pobjede. 

Jedno iskustvo, susret Svetlane sa dvojicom bivših vojnika u vozu govori o tome dosta.

Mislim, i ja sam bio snajperista i pucao sam, ali ja sam muškarac…

– Ali ona je ubijala neprijatelja, a ne čovjeka na ulici?

– Ne znam, ne znam – nestrpljivo me prekida Kočetkov. – U izvidnicu bih možda s takvom i pošao, ali se njome ne bih ženio. 

– Rat se završio i one su ostale strašno nezaštićene… Eto moja žena. Ona je divna žena, zajedno smo 35 godina. I ona se prema ženama iz rata rđavo ophodi. Smatra da su one išle u rat da nađu sebi muža, da su sve tamo imale ljubavne veze. Mada su, zapravo, to sve bile čestite djevojke.

A bile su itekako hrabre i podnosile su takve napore da sam se svaki put smrzla samo kad bih pokušala zamisliti sve. Izvlačile ranjenike na sebi tokom bitke, ranjenike teže od njih samih, po 5-6 za jedan dan bez prekida, spavale na nogama, borile se prsa u prsa, letjele u avionima bez prestanka ili samo noću, jer je bilo opasno danju, deminirale polja, kuhale, prale dok im prsti ne bi počeli pucati od zime i jakog sapuna protiv vaši…

Još jedna od stvari koje su mi posebno zanimljive je ta razlika u sjećanjima. Kad Svetlana piše o tome kako su potpuno drugačije kad priča sa njima nasamo i pred publikom.

Kasnije sam se više puta susretala s tim dvjema istinama koje žive u jednom čovjeku. Vlastita istina, sakrivena duboko u sebi, i opšta, nahranjena duhom vremena. Mirisom novina. Prva je rijetko mogla da opstane pod pritiskom druge. Ako je u sobi osim one koja govori bio još neko od rođaka, poznanika ili susjeda (posebno muškaraca), ona je pričala manje iskreno i uvjerljivo nego kad smo bile nasamo. To bi bio razgovor za publiku. Za gledaoca. Nije bilo moguće probiti se do ličnih utisaka, uviđala sam čvrstu unutrašnju odbranu. Samokontrolu. Stalno je postojala nekakva korekcija. I kao da je važilo pravilo: što više slušalaca, priča je suvlja i nezanimljivija. 

Simpatičan mi je bio osvrt jednog starješine na žene u vojsci:

Nisu sve umjele da se potčinjavaju vojnoj disciplini, ženska priroda se protivi vojnom poretku. Čas je zaboravila šta joj je bilo naređeno, čas je dobila pismo od kuće i cijelo jutro je preplakala. Kazniš je, a sljedeći put povučeš kaznu – bude ti žao. Ubrzo sam, međutim, morao da razbijem sve svoje sumnje. Djevojke su postale odlični vojnici. Čak su bile tačnije, pedantnije u radu nego muškarci. A tačnost je u artiljeriji velika stvar. 

Mnogo potresnih iskustava je u ovoj knjizi i sama Svetlana kaže da joj je bilo jako teško skupljati ih i kasnije objdiniti u knjigu. Odzvanjale su joj sve te riječi još dugo nakon svega. A jedno od svih je meni posebno bilo teško i ilustrativno.

Poslije rata, radila sam kao akušer u porodilištu i nisam mogla dugo. Dobila sam alergiju na miris krvi, prosto nije prihvatao organizam. Toliko sam se te krvi u ratu nagledala da više nisam mogla. Organizam više nije mogao da prima… Otišla sam iz porodilišta. Imala sam urtikariju, gušila sam se…

Sašila sam od crvenog materijala bluzu, sutradan su mi se po rukama pojavile nekakve fleke. I crveni cic, i crvene cvjetove – ruže ili karanfile – moj organizam je odbijao. Ništa crveno, ništa boje krvi… Ja ni sada nemam ništa crveno u kući. – Marija Jakovljevna Ježova, gardijski poručnik, komandir sanitetskog voda

Na kraju ću samo napisati ovaj Svetlanin opis onog što radi jer mi se jako dopao, i jer nekako mislim da je ovaj način pristupanja istoriji puno ljudskiji i značajniji od bilo kojeg drugog. 

Na zemlji je bilo hiljadu ratova, ali je rat bio i ostao jedna od najvećih čovjekovih tajni. Ništa se nije promijenilo. Pokušavam da veliku istoriju usitnim do čovjeka, da bismo nešto razumjeli. Na tom, reklo bi se, nevelikom prostoru, udobnom za posmatranje – prostoru jedne čovječije duše – sve je još nepoznatije, nepredvidljivije nego u istoriji. Zato što su preda mnom žive suze, živa osjećanja. Živo čovjekovo lice po kome za vrijeme razgovora prelijeću sjenke bola i straha. 

A knjigu “Rat nema žensko lice” ću pamtiti još dugo, jer je meni pokazala puno toga što nisam mogla ni zamisliti da je moguće – koliko žene mogu u stvari biti jake i koliko zbog svoje te jakosti kasnije mogu patiti i ispaštati. I kako im često ni najbolje namjere vrlo često pogrešno protumače.


Leave a Reply

X