Prenošenje sadržaja uz poštovanje autorskog rada – da li je tako nešto moguće?

Prije nekoliko dana se Sonja Martić na Facebooku dotakla teme o autorskim pravima i načinu prenošenja tekstova sa jednog portala na drugi. Konkretan povod za njeno pitanje je bio intervju sa Milanom Tarotom koji je radio Muški magazin, a prenijeli su ga isti dan mnogi portali. Neki su stavili potpis o kome se radi, a neki su čak stavili i link. U čemu je problem? U onome što je i ona rekla: Neko se potrudio i realizovao, a neko je samo iskopirao ovo, bez linka, bez ičega. Zar ne bi bilo korektno da se preuzme samo prvi deo intervjua uz “nastavak pročitajte ovde”?

Od kako se “bavim” internetom srećem se sa ovakvim temama i dilemama. Kopiranje teksta uz stavljanje linka na izvorni – originalni tekst je osnovna kultura na internetu, nešto poput prve lekcije u internet bontonu. Ako ti se sviđa neki tekst, preuzmeš ga, napišeš odakle si ga preuzeo i onda fino staviš link na izvor. Blogeri su ovu lekciju savladali davno, bar oni koje ja pratim i čitam. Ja znam da mnogima koji nisu iz ove priče može neki moj tekst izgledati čudno jer vrlo često linkujem koga god spomenem, ali navikla sam tako i to mi je sasvim normalan način rada. Međutim, vrlo često se dešava da se to linkovanje “zaboravi” i da eventualno nađete potpisan samo naziv stranice, kao npr. Muški magazin. Pa onda morate sami guglati ako vas zanima gdje se nalazi taj magazin i na kojoj adresi. Čisto sumnjam da to neko i radi.

Ono gdje ovaj problem najviše dolazi do izražaja su autorski tekstovi u kojima se neko potrudi, napiše nešto iz glave, uganja neku osobu i napravi intervju sa njom, provede dane radeći na nekoj analizi ili priči, i onda to fino objavi. A nakon objave u roku od sat vremena imate sve to isto na još sto mjesta – svi fino iskopirali, ispunili svoj prostor kvalitetnim (ili originalnim) sadržajem, a nisu potrošili više od 10 minuta da bi ga dobili. I onda još ne stave link.

To je krađa, mada znam da je kod nas teško nekom objasniti da možeš ukrasti nešto što ne možeš odsjeći ili izvagati na vagi. A oni koji iskopiraju autorski tekst, ne navedu ko ga je napisao i za koga te ne stave link na izvor su obični papci. Namjerno ne kažem lopovi jer je kod nas na Balkanu taj termin “lopova” mnogo devalviran, valjda zato što ih ima previše.

Bila sam u ovakvim situacijama i iskrena da budem baš je glup osjećaj. Pogledaš se u ogledalo i fino vidiš ono magare koje si mislio da se u takvim slučajevima javlja samo u crtanim filmovima. A ne možeš ništa učiniti. U stvari možeš – pišeš i tražiš link i oni ga stave. Ali ono magare neće da ode ni nakon toga.

Posebno glupa situacija je na primjer kada radiš tekst namjenski za neki portal, kao što sam ja jednom pisala tekst o Zenici za Zenica-Online. Nakon par dana nađem taj tekst na nekom portalu, za koji nisam nikada čula, potpisan samo sa Hana Kazazović, bez linka. Na to poludim, mada bi onaj koji ga je preuzeo mogao reći kako je sve regularno jer piše ko je autor. Zašto poludim? Zato što onaj ko čita taj njihov portal može misliti da sam autor koji radi za njih jer nigdje ne piše da je Hana Kazazović to pisala za Zenica-Online. Nema tog teksta više na internetu da vam pokažem o čemu se radi.

Ono do čega je ova “kultura” prenošenja dovela jeste situacija da postoji jedna količina originalnog sadržaja koja se kopira i prenosi, pa mi se nekad čini da je odnos 1:10, odnosno da samo 10% sadržaja predstavlja original. Najbolji primjer je sa kolumnama koje na primjer piše Boris Dežulović. On napiše tekst za Oslobođenje, a onda na svom Facebooku vidim isti tekst na još 15 različitih mjesta. Ja naopaka, volim čitati “na izvoru”, pa uvijek tražim gdje je tekst prvi put objavljen. To je valjda neki moj način borbe protiv ovog običaja :)

Drugi način za rješenje ovog problema jeste sporazum koji su EPH i Styria potpisali početkom ove godine. U njemu su definisani načini prenošenja sadržaja, a ukratko to izgleda ovako: U najavi, nadnaslovu ili podnaslovu mora pisati izvor, na početku, unutar ili na kraju teksta mora stajati link na izvor uz isticanje da se radi o izvornom tekstu. Takođe je dogovoreno da preneseni dio ne smije biti veći od 100 riječi, a isključuje se mogućnost prepričavanja sadržaja. Kao šlag na sve to istaknuto je da mora proći najmanje 60 minuta od postavljanja originalnog sadržaja do prenošenja.

Meni lično se ovaj način čini kao maksimalno korektan prema autorima tekstova pa tako (mada nisam učestvovala u potpisivanju ovog sporazuma :D ) i sama radim. Vrlo često na Intermezzu tako linkujem zanimljive intervjue i priče, a istu stvar radim i sa blogovima koje preporučujem u Blogosferi. Znam da to za sada vjerovatno djeluje malo “ćoškasto” i da možda čak i rijetki razumiju šta ja to i zašto tako radim, ali meni se to čini u redu. A ako nekad to postane i pravilo po kojem će svi raditi, bar ću biti dobro uvježbana ;)

Primjeri kako treba i ne treba raditi:

1. Regularno prenešen moj sadržaj – Radio Sarajevo, koji su me u početku pitali za prenošenje a onda sam im rekla da doživotno smiju moje tekstove prenositi kad god pronađu neki zanimljiv jer znaju poštovati autora – Cyber Bosanka: savjet nezaposlenim žurnalistima
2. Ne ovako! – Balkan24 – Završili ste žurnalistiku i nemate posao?
3. Posebno ne ovako, ovo je fuj (kud ga nađoh, samo se iznervirah bezveze) – Završili ste žurnalistiku i nemate posao?

Sad sam skontala da pojma nemam gdje bih svoje tekstove još mogla pronaći, ne smijem ni proguglati da se ne nerviram, ovo na Balkan 24 i Istočnoj Bosni sam tek sad vidjela tražeći primjere :(

26 comments

  1. Svi mi koji objavljujemo sadržaj na Internetu prije ili kasnije naiđemo na problem kopiranja našeg sadržaja bez odobrenja. Autorska prava na ovim prostorima tradicionalno ne vrijede pišljiva boba; čak i kad svoj sadržaj nudiš potpuno besplatno, ali uz uslov da se navede izvor, ne dobiješ ni to. Dobro kažeš, prestao sam gledati ko mi krade tekstove, samo se nerviram.

    Zgodna džidža za sve nas koji se furamo na Creative Commons licence je OpenAttribute. Oni nude plugin za Firefox koji će skrenuti pažnju na sadržaj koji se može kopirati i pod kojim uslovima. A za korisnike WordPressa tu je plugin koji olakšava onima koji kopiraju da navedu autora. Sve se to može naći na: http://openattribute.com/

    Koliko pomaže druga je priča.

  2. To nije KRAĐA, to je povreda autorskih prava. Razlika kao nebo i zemlja. Krađa je kad ja nešto uzmem od tebe i ti to nešto više nemaš. Kad ja od tebe kopiram bez dozvole nešto ti to i dalje imaš i to nije krađa već povreda autorskih prava.

    1. Ok, tako je. Krađa se onda odnosi na posjetu koja bi došla do originala da postoji link, ili na posjetu koja bi došla do originala sa Googla, a ne dođe zbog dupliranja sadržaja.

      1. Ne. Tu uopšte ne postoji krađa. To je povreda autorskih prava, tačka. Reagovao sam na ovo zato što je nazivanje kopiranja krađom isto rezonovanje kakvo imaju kompanije muzičke industrije koji svaki download svog albuma na internetu nazivaju krađom i smatraju da su za toliko oštećeni. Nije tačno. Jer ne znači da bi onaj ko je skinuo album s interneta isti kupio da nije imao mogućnost da dođe do njega džaba. Isto tako ne znači da bi posjetilac kopiranog teksta došao tebi da taj tekst nije našao na stranici koja je povrijedila tvoje autorsko pravo. Čak i da postoji link ne znači da bi isti kliknuo na njega. Dakle onaj ko kopira tvoj tekst NE KRADE ništa od tebe već KRŠI TVOJA AUTORSKA PRAVA (copyright infringement). Jako je važno stvari nazvati pravim imenom i ne preuveličavati.

        1. Veliki Pozdrav, Sakiću … joomla founder-u ;)

          Po terminologiji si u pravu ;)

          Ali po suštini, baš i nisi ako se radi o orginalu.

          Jer ima ljudi koji postave sebe kao da su oni autori, ..tj. potpišu se … a nisu platili ništa.

          Ali bez obzira na moje mišljenje, … ipak je to veoma tanka linija tako da i ako nije krađa tumači se kao takva.
          I znaš ono … važno je šta ljudi misle a ne šta je u biti,… to je nažalost svuda oko nas posebno kad se više zakoni je poštivaju.

          S poštovanjem, Dario K.

          1. Zdravo kolega,

            Na kraju suština je ono kako zakon na to gleda. A zakonski: povreda autorskih prava != krađa. Zaprijećene kazne su drugačije a ni gornja argumentacija kojom se to dvoje poistovjećuje ne stoji.

            Po toj logici bi mogli ići dalje i reći kako je i džeparenje isto kao teška krađa, korupcija isto što i ubistvo, ubistvo isto što i ratni zločin, ratni zločin isto što i genocid. Pa nije baš isto.

  3. Sada će neko uzeti i ovaj tekst i iskopirat ga i potpisati onako kako nebi voljela :D

    Nama se dešavalo da članke sa POS Sectora pronalazimo u (partnerskim?) časopisima za ugostitelje, bez potpisa, od riječi do riječi (i slike) iste. Ukoliko se i provuče naše ime, izgleda kao da smo dali izjavu a ne napisali sve.

  4. Potpuno se slaže sa tobom! Pišem na dva bloga, uredjujem dva sajta i nijednom nisam postavila sliku ili tekst a da ne linkujem izvor! Sve ostalo su glupi izgovori, kako od anonimnih blogera, preko online magazina tako do “ozbiljnih” medija koji ne kapiraju da ne štite sebe od konkurencije time što ne linkuju izvor.

  5. Meni je to sve bezveze.
    Internet je za dijeljenje.
    Ako vam to smeta – ima sud – tuzite ljude i to je to.
    Ispade sad da je to neka aman velika vrijednost pa vam je neko “krade” …
    :)

  6. Ovaj problem bi mogao jedino neki google alat rješit,… a nešto su i radili na tome po nekom novom algoritmu.
    Ovaj algoritam orginal članke rangira mnogo više nego one kopije,… e sad koliko je to odrađeno u praksi,… ne znam.

    A isto bi se moglo dodat da google daje kaznene bodove sajtu koji ima kopiju članka a nema ispravan izvor (linkovan), pa tako da taj sajt sve više gura na zadnja mjesta rezultata pretrage za bilokoji termin.

    A ostali pravni okviri,… ništa ne vrijede ako niste bogatuni pa da vodite parnice ili se zanosit nekim ferplay parolama :-)))))

    Nažalost ,… tako je :-(

  7. da li ima neki zakonski akt kojim je regulirana povreda autorskih prava?
    ako ima a u njemu ne stoji internet kao medij, možda se može napraviti akcija, peticija i sl. da se izvrši izmjena zakona i ubaci povreda autorskih prava autora tekstva na interentu

  8. U Srbiji ne postoji zakon koji uključuje autorska prava na internetu i odatle sva ta sloboda i razvoj bezobrazluka. I sama radim na portalu i u potpunosti se vrlo često osećam kao pomenuto magare, kad nakon cimanja, truda i razmišljanja pronađem svoj autorski tekst na nekom drugom portalu i bez svog imena, samo sa bledo sivim nazivom portala za koji pišem, naravno u dnu, i mnogo manjeg fonta nego što je sam tekst.

    Peticija bi možda pomogla…

    Odoh da njačem :p a tebi Bosanka jedno veliko BRAVO!

  9. Postoji zakon i zakonski akti da se čovjek ne ubija, da se ne krade,… pa se to radi vjekovima i danas više nego ikad.

    Zar nije jasno da se time (zakonskim aktima) ne može stati u kraj e-Lopovluku ?!

  10. Primjer piratstva, je najbolji primjer da se zakonom nije stalo u kraj.

    Ali dolazak CLOUD COMPUTING-a, on će se svesti na minimalni minimum.
    Znači prisilne mjere i zavisno-odnosne situacije raješavaju takve slučajeve a ne zakoni.

    ja govorim o praksi, … ne zamaram se teorijom “kako bi to trebalo biti kad bi bilo …”

      1. http://en.wikipedia.org/wiki/Cloud_computing

        Poanta je u tome da ce svremenom, softver (programi) biti sve pristutniji na webu (web aplikacije trebaju zamijenit ove desktop aplikacije) a sve manje lokalno (kod računara u kući ili na poslu pojednih korisnika).
        Tako ćemo imat računalo samo sa operativnim sistemom a za bilo koju aplikaciju ćemo morat se spajat na internet kao npr. na gmail. … a firme i neki pojedinci će plaćat pristup tim aplikacijama po licencama i tako da skoro nema mogućnosti piratstva osim za neke extra hakere :-)

        Znači cloud rješava problem piratstva softvera.

        A za copyright sadržaja,… to neće rješit za sada ,..dok možda ne bude veća kontrola nad tim cloud-om od velikih korporacija pa možda nešto na tome ne učine,… pa već imamo primjer: youtube … ako krši netko pravila,… njegov video se ukloni (yotube je cloud aplikacija -servis).
        Tako isto bi se mogao uklonit članak kad bi hosting na kojem je taj portal što ilegalno kopira, sprovodio pravila koja već postoje. Za nešto što se već sprovodi na poznatijim hostinzima je: pornografski sadržaj, pedofilija, rasizam i nacizam.

        Naravno nešto što mogu da učine na tom polju su samo veći igrači: google, fb, microsoft,.. i sl.

        zamisli ovo,… netko na gmail pošalje tvoj članak bez tvoga odobrenja,…da je googlu do interesa , mogao bih tome isključit gmail račun pa drugima ne bi to palo na pamet.

        Sve je do interesa velikih korporacija :-)

  11. Prije nekoliko mjeseci započeta je inicijativa stvaranja udruženja online medija u BiH (čak sa više strana). Pored regulacije svih bitnih tema vezanih za online medijsku industriju u BiH jedna od glavnih tema bila je upravo način prenošenja tuđih autorskih sadržaja.
    Znam da u Sloveniji već postoji takva vrsta regulacije i udruženja, u Hrvatskoj još ne (koliko ja znam).
    Kada i koliko bi ovakva vrsta udruženja koristila i u BiH ostaje da vidimo ali sam siguran da će se nešto slično, prije ili kasnije, i kod nas organizovati.

    Također, ovaj problem je globalni, ne isključivo BiH – priroda online medija ja takva da se traže pa i nude brzo velike količine informacija. Takve objave su sve manjeg kvaliteta, neprovjerene, gramatički kasapljene, trivialne…(iako navodi odakle su tekstovi preuzeti i ko je autor ne uzimaju sigurno puno vremena).

    1. U Hrvatskoj ja znam za ovaj sporazum Styrie i EPH, i koliko vidim poštuje se. I već se osjeti razlika. Problem je što se kod nas inače zakoni slabo poštuju pa je posebno teško to primijeniti na internet.

    2. Opet ja mislim da sve do “interesa velikih igrača”,… imamo za primjer: pornografiju!

      Tko je njoj stao u kraj,…sve je više ima na mjestima koja su popularna i za djecu!

      Tko je uspio obuzdat tu besramnu mašineriju koja guta sve što joj dođe pod ruku: djete, tinejdžera, zrelog čovjeka,.. pa i čak starije osobe?!

      Ima hrpu udruženja, zakonskih akata koji se bore protiv toga ,..a ono sve gore.

      Pa ponavljam,… jedina karta je: pokušat uvjerit “velike igrače” da nešto promijene a istovremeno im ponudit model od kojeg će oni imat dugoročnog interesa!

      Živimo u svijetu nemilosrdnih interesa!

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X