Autorica: Hana Kazazović

Prije par dana je u Zenici konačno održana promocija knjige “PTSP spomenar” Dragana Bursaća. Knjiga je objavljena prije godinu i da, ponavljam se kad kažem da mi je isto toliko na spisku za obavezno čitanje, ali sam je eto tek sad “uganjala” i pročitala, nakon promocije. Ne pravdam se, ali sam u nekom hroničnom nedostatku vremena i prosto je čitanje stavka koja najviše trpi, nažalost.

Nego, da se vratim knjizi. Fenomenalna je. Sad mi je jasno zašto je cijelu godinu na listama najčitanijih knjiga i zašto su njene promocije uvijek pune, bez obzira u kojem dijelu svijeta da se održavaju. Da ne bude zabune, nisam ni sumnjala u Dragana jer čitam njegove kolumne i znam kako piše i razmišlja, odnosno koliko je hrabar u iznošenju svojih stavova. Ali, ova knjiga je nekako drugačija od kolumni u smislu da se u njoj lakše pronaći i prepoznati. Toplija je, vrlo je lična i u njoj vam se smjenjuju osjećanja u zavisnosti od doživljaja o kojem čitate – od tuge i sjete do osmijeha. Sve to Dragan svojim pisanjem uspije izazvati.

Cijela knjiga i jeste sastavljena od Draganovih doživljaja – od djetinjstva pa dalje. Od babe i đeda do onog ludog ratnog vremena o kojem Dragan piše otvoreno i iskreno, onako kako je to doživio i kako je to na njega i djelovalo. Pošto sam bila na promociji znam i da je ova knjiga nastala kao njegovo ispisivanje duše, da tako to nazovem. I da je u tom procesu ispisao preko 700 stranica koje je onda dotjerao do ovih stotinjak koje su dovoljne da prenesu sve ono što je važno.

Na taj način se Dragan borio i sa svojim vlastitim PTSP-jem kojeg imamo svi mi s ovih prostora sigurno. Jer PTSP je, kako jednom čuh negdje, neka vrsta traume mozga. Moguće ga je dobiti nakon bilo kakvog stresnog događaja / doživljaja. Moguće ga je dobiti u automobilskoj nesreći, a kamoli u ratu. Bez obzira koliko je ko od nas godina imao i šta je sve doživio u ratu, velika je vjerovatnoća da je to na nama ostavilo traga. Ja znam da na mene jeste, makar sam provela samo dio rata ovdje u Zenici i doživjela možda 2% od onog što su neki drugi ljudi vidjeli i doživjeli.

Upravo zato je važna Draganova knjiga, jer govori otvoreno o tim stvarima. A važne su i njene promocije na kojima on priča otvoreno o potrebi da radimo na tom našem liječenju. Jer, ono što ovdje jeste veliki problem je činjenica da se niko nije bavio traumama, bar ne dovoljno. Sve je to bilo sporadično, a kad se dešavalo uvijek su to bile manje skupine ljudi, onih koji su najviše povrijeđeni. Međutim, niko se nije bavio djecom od 7-8 godina koja su isto doživljavala traume. Niko se nije bavio civilima koji su vidjeli ružne scene ili su strahovali mjesecima / godinama od granata i snajpera. I sve te traume su u nama zakopane i sigurno nam utiču na živote danas. I problem je što se o tome ne priča i što nam je mentalno zdravlje tabu tema. Problem je što je mnoge sramota da to priznaju – sebi, pa onda dalje nekome i da potraže pomoć.

Zbog toga je Dragan ovom knjigom uradio veliku stvar, pored toga što je ispisao odlične i važne tekstove. Potaknuo je priču o PTSP-u, pomogao ljudima da se ogledaju u njegovim doživljajima, da pronađu zajedničko s napisanim i da možda, a ja se nadam da je tako, postanu otvoreniji i spremniji da rade na sebi.

Ako do sada niste, pročitajte “PTSP spomenar”. Posjetite promociju svakako, jer je Dragan lik kojeg je zaista vrijedno čuti, o čemu god da priča. A ja se nadam da će nastaviti pisati i knjige jer je to zaista odlično radi.