Autorica: Hana Kazazović

Čovjeku nijedna situacija ne pada teško sve dok zna koliko će ona trajati. Neizvjesnost i nedostatak roka, tog kraja za kojeg bi se mogao uhvatiti, su ono što sve čini znatno težim nego što možda realno jeste.

Neizvjesnost je ono što mi trenutno najteže pada. Čini mi se da bih lakše podnijela da neko kaže “Znaš šta, ovo će ovako još godinu pa će onda biti život normalniji”, nego što ne znam koliko će trajati, a može prestati za dva mjeseca.

„Je li zato uvijek povratak traje kraće nego odlazak?“, pada mi na pamet i ovo. Jer put na novu destinaciju uvijek traje duže nego kad se vraćamo. A nije da neko to u međuvremenu primakne. Valjda se zbog toga što znaš koliko je trajalo i imaš to vrijeme u glavi čini da prolazi brže.

Voljela bih da neko može reći – ovo će prestati tad i tad. Pa da se mentalno “zakačim” za taj datum i odbrojavam, križam dane u kalendaru i spremam planove o tome kako ću kad prestane otići do mame i tate i prvo ih utušiti zagrljajima, a onda ćemo izaći i sve hodati oko zgrade i pored rijeke i svuda.

Fali mi i da mi neko kaže “Sve će biti dobro. Sve će završiti dobro, najbolje što bude moguće”.

Ponavljam ja to sebi ali imam problem sa samopovjerenjem. Uvijek mi jedan glasić u glavi šapne: “A je li? Na osnovu čega baziraš taj svoj optimizam? Je li imaš neke naučne podloge za to ili laprdaš bezveze?”

A stvarno nisam mjerodavna za bilo kakva predviđanja. Čak se ni u horoskope ne razumijem, a kamoli u ovakve situacije. Zato mi treba da mi neko stručan i pouzdan kaže – “E, do tad!”

Trpljenje je lakše kad je s rokom. Neizvjesnost podsjeća na gustu maglu kroz koju tumaram i ne znam kud ću ni kako. Vjerujem da nisam jedina kojoj trenutno pogled na budućnost ima takav oblik.
Photo by Karsten Würth on Unsplash

A nije meni baš teško, to moram reći. Ako se dijelila težina u ovoj situaciji ja sam dobila premiju pa mi se nije poremetilo skoro ništa. Niko čak nešto posebno ne zavisi od mene i ne moram donositi važne odluke ili uticati na tuđe živote.

Kad god vidim ljude na takvim pozicijama pomislim kako sam srećna što nemam takve terete na sebi. Koliko sam puta spomenula da sam propala poduzetnica, a sad sebi stalno ponavljam kako sam sretna što propadoh ranije i što ne moram sad brinuti o tome kako ću opstati.

Teško je svima. Krenem nabrajati kome pa se ne mogu zaustaviti. Predug je spisak propalih planova, ugroženih i izgubljenih radnih mjesta, razočaranih i uplašenih za budućnost. A nikog nema da može reći te dvije stvari koje bi skinule dio tereta s leđa mnogih.

Često govorim da svijet više neće biti isti. Niko pojma nema kakav će biti ali znam jedno. Bio bi puno bolji kad bi se više prilika dalo sposobnim i pametnim ljudima. I kad bi se stvarno prebacio fokus s forme na suštinu, svuda. Mislim da se u ovim situacijama, kad se skoro svi bore za neku vrstu opstanka, najbolje vidi koliko je šupljina na sve strane. Vide se one i u uređenim društvima, ali ovo kod nas po BiH nisu šupljine nego provalije.

A strah me da će sve proći i da nećemo naučiti ništa. Ako se to desi, onda svakako bolje nismo ni zaslužili.

Kako vam mogu pomoći?:




Kako vam mogu pomoći?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.