Meni u stvari najveću frustraciju stvara kad znam kako bi nešto moglo biti, a trenutno nije tako, niti se ide u tom pravcu. To me nervira i kod mene lično, ali i uopšte, u svemu.
Lično je to pokušavam riješiti radom na sebi, na razne načine. I godinama to radim, popravljam, trudim se, učim, sve da dostignem ono što znam da mogu, jer znam da mogu.
A ovo uopšteno? Tu mislim na državu, okolinu u kojoj živimo, društvo, sve. Na primjer, gledam neki dan emisiju u kojoj govore o Central Parku u New Yorku. I nisam to znala, a realno je da sam mogla znati jer je cijeli otok Manhattan nasut, da je Central Park, ona najljepša zelena površina u sred grada i betona, napravljena i dizajnirana tako. Neko je pri kreiranju Manhattana rekao – ovo će ovdje ovako biti, zelenilo za sve ljude. Znači nije, kako bi neko na prvu pomislio, cijeli otok bio zarastao u neke šume i zelenilo pa se onda gradilo okolo i onda kad se došlo do tog dijela da su rekli – e sad je dosta, neka ostane ovako.
Onolika zelena površina, vrijednosti građevinske ne mogu ni zamisliti koliko. Ali je neko davno rekao da je park potreban i važniji i to se poštuje.
E sad, poredim taj način razmišljanja i ovo naše ovdje. Ako postoji vrijednosna osa, onda su ti u New Yorku bili na jednom kraju, a ovdje kod nas su na suprotnom. Jer, kod nas ljudi koji se bave urbanizmom osjete fizički mučninu kad vide zelenilo i drveće i samo im je u glavi kako da to zaliju betonom i izgrade neku zgradurinu, po mogućnosti bez pripadajućeg parkinga.
Ili emisija o Copenhagenu – u rijeci kroz koju plove brodovi i koja se nalazi u sred grada – ljudi se kupaju i uzgajaju dagnje. Nigdje kese ni na vidiku. Kod nas Bosna protiče kroz pola države i na njoj ne plovi ništa izuzev plastičnih flaša i kesa. A o kupanju da ne pričam, ko to radi blago rečeno rizikuje život.
Da smo mi kao na primjer Grenland, okovani ledom i sa vrlo ograničenim resursima za bilo šta, pa se ne bih ni nervirala toliko. Ili neka država u pustinji, na primjer, gdje ti je oko tebe pijesak i onda na sve to još malo pijeska. Ali ne – mi imamo bukvalno sve – od prirode do tehnologije, od planina i rijeka, preko jezera i ono malo mora i sve što iko može i zamisliti i poželjeti. I samo uništavamo i ponašamo se kao da je tuđe.
To je ono što me nervira i zbog čega sam tužna. Znam kako bi moglo biti. I vidim da malo ko radi nešto po tom pitanju. Sve što se radi je zasnovano na entuzijazmu pojedinaca koji nemaju podršku sistema i institucija. Koje bi nazivno trebale biti nosioci tako nekih promjena i radova, ali ili neće ili ne znaju. A ne znam šta mi je gore od to dvoje.
I taman kad sam završila ovo svoje pisano kukanje dobijem link na odličan tekst koji upravo govori od slova do slova o ovome što pričam. Osman Zukić je snimao serijal “Zelene milje” sa pričama o eko-potencijalima BiH. I ukratko je u tekstu opisana “tema” svake emisije – šta su snimali, šta su vidjeli, koji su problemi i šta će se desiti ako se ništa ne učini. Pa evo, preporučujem da ga pročitate, ako vas imalo zanima okolina u kojoj živimo – https://quantumofjk.blogspot.com/2022/07/ekoloska-svijest-u-bih-price-zelenih.html
