Prije nekoliko dana sam u svom postu najavila da će se u Zenici održati (po prvi put) muzički festival “Zenica Zove”. U petak i subotu je festival i održan i Blentoven i ja smo se dogovorili da svako za sebe napiše svoje viđenje ovog događaja. Pretpostavljam da ta dva teksta neće imati mnogo toga sličnog ali će skupa pružiti malo bolji uvid u to šta se to desilo u ova dva dana u Zenici.

 

A desilo se nešto što se meni jako svidjelo i iskreno se nadam da će se nastaviti dešavati.

 

Prije svega moram reći da je nakon najave da će se ovaj događaj održati u Starom pozorištu bilo komentara o tome kako je bezveze da se u avgustu održavaju koncerti u zatvorenom prostoru. Organizatori su očito prilikom planiranja imali ili dobru komunikaciju sa meteorolozima ili sa vidovitom Azirom i njenim kašikama. Kiše konkretno nije bilo ali je oba dana koncentracija onih sivih oblaka iznad Zenice bila takva da bi garantovano svaki član organizacije imao danas dva dobra čira na želucu da su sve isplanirali za vanjsko dešavanje. Naravno, smijem se kladiti da bi u tom slučaju sigurno padala i kiša. Ovako to blesavo vrijeme nije imalo priliku da pokvari događaj koji se sasvim sigurno spremao uz mnogo truda.

Ja sam konkretno rođena u Zenici i u njoj živim preko 30 godina (ovo “preko” nije bitno koliko je). I prvi put sam u petak ušla u prostor koji se zove Staro pozorište. Nisam imala nekih očekivanja šta je to i kako izgleda, na sam spomen te “ustanove” nisam imala apsolutno nijednu asocijaciju. Možda baš zbog toga sam nakon ulaska unutra ostala bez teksta. Prostor je fenomenalan i usuđujem se reći da je i to naše “staro” pozorište bilo prelijepo. Akustično je, veličina mu je “taman” (Bosanska mjera koja znači da ne treba ni manje ni veće). Prilično je u zapuštenom stanju što i nije čudno obzirom da se ne koristi skoro ni za šta i da se u njega ne ulaže ništa. Samo iz njegovog stanja i proizilazi “mana” koju je ovaj festival imao – WC u nikakvom stanju i bez svjetla, sa vratima takvim da uvijek sa sobom morate voditi i nekog da ih čuva. Elem, u kontekstu svega to je ipak bila – sitnica.

Lično sam imala dilemu oko toga koliko će Zeničana posjetiti ovo dešavanje i evo nakon što je prošlo smijem reći da sam u neku ruku i zadovoljna i razočarana. Zadovoljna sam zato što je bilo mnogo više ljudi nego što sam (poučena iskustvima sa drugih dešavanja) očekivala, a razočarana zato što je to još uvijek mnogo manje od onog koliko bih ja voljela da na ovakvim koncertima bude. Koliki je tačan broj onih koji su u ove dvije večeri posjetili Staro pozorište ipak ne znam jer – nisam brojala a nemam ni neku drugu metodu procjene. Kako je sav prihod od karata namijenjen izgradnji Omladinskog centra ipak se nadam da je bilo dovoljno bar za kamen temeljac. Ili bar kamenčić jer nigdje i nema propisana dimenzija kamena temeljca. Bitno je da se on primi (jer mnogi položeni u BiH se nikad nisu “primili”) a koliki je u startu to je manje važno.

U svakom slučaju ako nismo imali kvantitet po pitanju publike onda sa sigurnošću smijem reći da jesmo kvalitet. Naime, za ta dva dana sam na jednom mjestu vidjela mnogo fine omladine (a i malo starijih) i jako mi je drago da su konačno i oni dočekali da u svom gradu mogu poslušati muziku koju vole. Ako ništa drugo uspjela sam se na licu mjesta uvjeriti u to da u Zenici još uvijek nije sve turbo folk. Malo mi lakše nakon te spoznaje, stvarno. Bilo je super jer se odavno na jednom mjestu nije skupilo toliko ljudi koje lično znam, a i oni koje ne znam su nekako miroljubivi. Ne znam je li to neki moj “poremećaj” u glavi ali recimo za ta dva dana niti jednom nisam stisnula torbicu uz sebe strahujući da će je neko izbunariti. Hoću reći da jednostavno nije bilo sumnjivih likova i faca od kojih inače zazirem i na neki način strahujem. Posebna pohvala za to ide i obezbjeđenju koje je prilično profesionalno radilo svoj posao.

A muzika, izvođači? Oni koji me inače čitaju znaju da ja inače nisam baš muzički potkovana i ne mogu vam pisati o tome koju su vrstu muzike izvođači svirali, koji su to pravci, da li su bili uštimani i slično. Ja sam onako, prilično prosječan slušalac koji svu muziku dijeli na “sviđa mi se, pokreće me, dirne me i sl” i “ne sviđa mi se, ubi u glavu i bljak”. Shodno tome vam moram reći da je sljedeći opis izvođača isključivo moj lični stav sa kojim se sasvim sigurno neće složiti niko ko je u školi naučio bar malo više od onog “ta tate ta” i “doremifasolatido”. Ja ću napisati kako je bilo meni a vi nemojte galamiti puno ako se sa nekom ocjenom i ne složite.

Prva večer:
1. Mučenička grupa – momci iz Zenice, dvojica čini mi se. Čula sam za njih ranije i jednom ih čak imala priliku slušati uživo. Čini mi se da oni spadaju u hip – hopere, valjda se tako zove taj muzički pravac. Moja ocjena jeste da im je pripala nezahvalna zadaća da nastupe dok se narod tek skupljao tako da nisu imali ni blizu dovoljno publike. U suštini su mi se svidjeli, imaju dobar ritam, dobre tekstove i nekako mi dobro djeluju na sceni. Valjda to znači da imaju to “nešto” što će ih, nadam se, dovesti do toga i da malo više ljudi čuje za njih. Drago mi je da su iz Zenice :)

2. Grof Đuraz – pisah o njemu, a u petak se i upoznasmo zvanično. E sad da me ubijete ne znam kako se zove ono što oni sviraju, ali znam da mi se svidjelo. Fini tekstovi, različiti ritmovi, ima tu melodije i pošto Grof reče da se sprema njihov album ja mogu reći da ću sasvim sigurno kupiti isti. Original, naravno :)

3. VelikaEkonomskaKriza – momci iz Zenice, žestoki, energični, znaju i opsovat’ u pjesmi. Sudeći po reakciji publike oni su super. Skakalo se i pjevalo uz njih. Ja sam gledala jer onoliko gitare i “žestine” ipak prevazilazi moje sposobnosti razumijevanja. Elem, rekoh da nisam neko mjerilo, meni su bili prežestoki ali mi je bilo super vidjeti da spadam u manjinu. I opet – drago mi je da su iz Zenice.

4. Atheist rap – Novi Sad. Za muzičkog duduka poput mene oni su bili novina. Ispostavilo se da sviraju preko deceniju i da su prilično popularni. Po nazivu sam očekivala rap a to za mene znači nešto nalik na MC Hammer-a ( zadnji reper kojeg pamtim). Nisu ni slični, čak mislim da ono što oni sviraju nema veze sa repom. Svima je bilo super a ja sam skontala da čak znam jednu njihovu pjesmu (onu “idemo u PGP…”). Nakon pola njihovog nastupa sam imala zamor u glavi, situaciju da mi skoro niti jedan ton više ne može stati u glavu a oni nikako da siđu sa bine. Što bi kad je svima super? A ja sam samo čekala kad će reći da je kraj te na svaku naznaku stišavanja svirke kontala “Evo ga, sad će!” Šipak, svirali su sve dok me glava nije zabolila toliko da mi je došlo da ih odem lično skinuti sa bine. A onda su prestali i svijet je, za mene, ponovo dobio ljepši izgled. Da nisu prestali otišla bih negdje samo na sekundu pustiti Magazin da anuliram toliko buke i energije u glavi.

5. Velahavle – Sarajevo. Njih sam slušala jako kratko zbog toga što sam u subotu morala na rano ustajanje. To što sam čula mi je bilo super i jako mi je žao što ih nisam mogla slušati duže.

6. Vuneny – kako vidim iz Mostara. Ni njih nisam imala priliku čuti i duboko žalim. Posebno zbog toga što su mi svi ispričali da je bilo fenomenalno i da im je bilo super. Trajalo je sve do 2 sata ujutro.

Druga večer:
1. Kowa – Zenica. Opet je Zeničanin dobio “čast” da zagrijava publiku, odnosno ono malo njih koji su došli na sami početak. Kowa je super, ima super tekstove, i skoro sa sigurnošću smijem reći da je u pitanju hip – hop :) Ima baš pametne tekstove, ima super energiju na bini, može se fino đuskati uz njega što znači da je zabava dobra i kad ne znaš tekst. Šteta što ovakvi momci nemaju češće priliku nastupati a ja se nadam da će na nekom sljedećem festivalu on dobiti bar drugo mjesto za nastup.

2. Adrenalin – Zenica. Kad su izašli na binu skontala sam da su iz Zenice jer su sve momci koje viđam u gradu. Minus meni za poznavanje naše, zeničke muzičke scene. I oni su žestoki, na granici onoga što mogu lično slušati sa užitkom. Publika ih voli koliko sam vidjela i to mi je drago.

3. KillingJazzHardCoreBaby – valjda Travnik. Isprepadali me ovi oko mene govoreći kako su oni “hard core” što je meni tako žestoko zvučalo da nisam imala petlju ostati unutra da ih čujem. Kontam sve ako su oni do sada što sam jedva podnijela bili “heavy” mogu mislit’ šta me čeka sa ovim “hard”. Tako da Travničane nisam čula i ne znam kakvi su. Duboko im se izvinjavam, ja sam ipak skoro pa teta u godinama.

4. Superhiks – Makedonija. Ima nešto u tom jugu i Makedoniji, nešto što sasvim sigurno uvijek rezultira dobrim muzičarima. Grupa Superhiks je sve ostavila bez teksta. Znate ono kad nemate pojma šta vas čeka i onda čitav njihov nastup ispratite pola skačući i đuskajući a pola sa vilicom otvorenom do poda. E tako je bilo dok su oni svirali. Pjevač, momci sa trubama, bubnjar, gitarista, basista – svi uvježbani do perfekcije, a muzika takva da te ne može ostaviti ravnodušnim. Dok su svirali kroz glavu mi je prolazilo da ne znam nijednog lošeg muzičara iz Makedonije, zato kažem da ima tu nešto. Pored ajvara i paprika muzika im je fakat najbolji proizvod. Njihove gitare i energija mi je super pasala i u nekom momentu sam pomislila da su “s*ebali” TBF koji je trebao nastupiti poslije njih.

5. TBF, The Beat Fleat – Split. Zvijezde festivala, momci koji su sigurno najzaslužniji za to da drugo veče bude bar 4 puta više ljudi nego prvo, momci čije pjesme publika zna i voli. Nadam se da je ovo samo početak njihovog malo češćeg gostovanja u ovom gradu. Šta reći o njima a da ne bude bezveze? Prije svega za sebe moram reći da bih ja Splićane slušala i da su doveli nekih par prolaznika da samo pričaju onako na bini jer nešto posebno volim taj njihov govor, neposrednost i šta znam – to što su Splićani. Malo blesav stav nekog ko se baš i nije nahodao po tom gradu ali ja fakat od svih gradova najviše volim Split. Volim i TBF, samo ne znam da li zbog toga što su TBF i zbog muzike ili zbog toga što su iz Splita. Ali da mi je bilo super slušati ih sinoć – jeste. Da mi je to bio najbolji nastup bilo čiji koji sam odgledala u Zenici – jeste. Da sam se na pola njihovog nastupa sjetila jednog drugog koncerta koji sam gledala u Zenici i opsovala u sebi nekog iz familije izvođaču kojeg sam tad gledala – jesam. Zašto? Zato što 10.000 ljudi u zeničkoj areni nije uspjelo izmamiti Zdravku Čoliću ni desti dio emocije koje je sinoć nas par stotina izmamilo kod Splićana. Mladen je zaista bio presretan što zenička publika pjeva njihove pjesme i što im otvoreno pokazuje koliko im je drago što su tu i sviraju za njih. Kako reče i sam sinoć – drago mu je zaista, bez sranja. Ko god zna kakvi su Splićani zna da kod njih nema upakovanih emocija i sakrivenih misli. I zato mi je bilo fenomenalno sinoć slušajući TBF. A da su profesionalci i odlični u svakom pogledu ne trebam ja govoriti. To znaju čak i oni koji se mnogo više od mene razumiju u muziku.

I TBF je svirao do dva sata ujutro, zatvorivši festival na najbolji mogući način. Nakon svega ostaje jedan dobar osjećaj da se u ovom gradu može napraviti odličan događaj kojeg će mnogi pamtiti i iščekivati novi. Meni je bilo super, super sam se provela, vidjela mnogo dragih ljudi, napunila baterije za odbranu od turbo folka i šunda u narednom periodu, mogu mi biti bar tri mjeseca. Nadam se da će ovakvih dešavanja u Zenici biti više i češće, a nadam se i da će iduće godine festival doživjeti svoje drugo izdanje. Zaslužuje to bar ova omladina koja je bila tu ova dva dana. Slobodno me osudite ali moram reći – ovo je bila Zenica u kakvoj ja želim da živim.