Višegrad – lijepi, stari grad u koji se mora otići maksuz. A onda ćete odmah smišljati razloge da dođete ponovo

Autorica: Hana Kazazović, fotografije: Peđa Kazazović, Hana Kazazović

U ovo moderno vrijeme prvi utisak o gradu kojeg namjeravam posjetiti stičem na osnovu ponude smještaja, odnosno na Bookingu. Istražujem tako Višegrad i zaključujem kako je turizam u ovom gradu očito razvijen, za naše pojmove sasvim dovoljno, jer mogu da biram kakav apartman i gdje ću i to po vrlo povoljnim cijenama. Izaberem jedan sa lokacijom 300 metara od centra, a pri tom pojma nemam gdje je centar i šta to u ovom gradu uopšte znači. Ispostaviće se da je taj centar u stvari epicentar i da mi je ćuprija jako blizu. Pri tom je apartman nov i takav da smo brat i ja sjedili u njemu i komentarisali da je tako lijepo i da najradije ne bismo ni izašli vani. Posebno ne na onu žegu kakva nas je zatekla tog dana u Višegradu.

Dok se spremam danima za put u ovaj gradić koji vidjela nisam nikad jer je prosto teško usput svratiti u Višegrad – na takvom je mjestu da moraš otići maksuz, puštam sebi onu “U lijepom starom gradu Višegradu”, verziju Himze Polovine. Muž ludi i govori mi kako je valjda u životu i bez mog upjevavanja baš tu pjesmu čuo najviše puta u životu. Razlog – komšinica Suada (sprat iznad) je puštala stalno. Razmišljam nešto da li je i ona kretala put Višegrada ili je samo ljubav prema pjesmi bila u pitanju. Sto puta sam u sebi ponovila “Bikavac, moraš se popeti na Bikavac”, kao da me tamo sam autor pjesme čeka. 

Put prema Višegradu je blago rečeno takav da cijelo vrijeme mislim u sebi kako bih po hitnom postupku natjerala sve prioritete da izgrade tu normalnu cestu od koje neće ljude spopadati muka. Tuneli koji ga prate su priča za sebe. Bar bi ih trebalo osvijetliti, da se ublaži onaj osjećaj upadanja u crnu rupu pri ulasku u svaki od njih.

I onda kad ti već ponestane živaca, ugledaš ispred sebe ćupriju i Višegrad. Smješteni taman na onom zadnjem kilometru tvojih živaca, pa u momentu pomislim da je u pitanju priviđenje ili fatamorgana. Ipak srećom nije, nego se zaista pod nama ukazao gradić kojeg zamišljah valjda od onog momenta kad sam knjigu Ive Andrića prvi put uzela u ruke.

Od svih naših mostova iz otomanskog perioda, a konačno imam privilegiju da mogu reći kako sam pohodila većinu njih, ćuprija na Drini je najveća. Osim toga, to je i jedini most koji je takav kakav je bio i kad je napravljen, ne računajući obnavljanja koja su se morala uraditi zbog oštećenja tokom ratova i vremena. I koračati njim je zaista meni bilo posebno iskustvo. Takvo da sam po dolasku na sredinu samo sjela i ćutala gledajući oko sebe. 

“Da, ovim istim mostom je hodao i Ivo”, pomislih.

“Ne samo Ivo, jbt, nego bih mogla danima nabrajati ko je sve tu prošao…”, posvađam se sama sa sobom.

“Šuti, Hana, i upijaj utiske.”

I ušutim. Poslije mislim kako li je to kad ti je ćuprija stalno pred očima? Kakav je osjećaj hodati njom onako kako ja prelazim ove moje mostove u gradu?

Dio odgovora dobijem pričajući sa Cecom. Njoj je ćuprija stalni motiv na fotografijama i stalna inspiracija. “Kako i ne bi bila”, mislim u sebi, “kad je predivna”. 

Dio odgovora dobijem i sama dan kasnije u nedjeljno jutro. Sunce se zaigralo, nema još ni pola 7 a ja žurim da vidim ćupriju u toj scenografiji. Ribari u čamcima već na Drini. Magla po brdima, patke rone i jedino što mi je u glavi u tom trenutku je da nije ni čudo što je ljudi stalno slikaju. I sama napravih ne znam koliko fotografija pokušavajući upiti aparatom tu ljepotu. Gledajući ih poslije shvatih da nijedna ne dočara tu svježinu Drine i mir koji te obuzme dok stojiš i gledaš nešto što je napravljeno prije toliko godina. 

“Zato se ljudi vraćaju ovdje”, zaključim.

Bila sam i u Andrićgradu. Puno toga ima u njemu i sigurno je da Višegradu mnogo znači ovaj kompleks, a posebno sadržaji poput kina. Ono što ostaje je da se radi na osmišljavanju sadržaja koji će ljude zadržati i zabaviti malo duže, jer nije fazon samo u slikanju. 

Upravo to i jeste jedan od zadataka za Višegrad. Gradić je to koji može razvijati turizam i već to nekako ide, ali fali smišljena ponuda i sadržaji. Na primjer, znam da je tu kuća Ive Andrića koja se za sada može pogledati samo izvana, i njegova učionica koja se nalazi u školi ali trenutno nije bila dostupna. Sama Drina je veliki potencijal i uz malo planiranja i ljude koji imaju ideje se može postići mnogo.

Dobar primjer je Zip-line koji ide sa brda iznad ćuprije pa do Andrićgrada (snimak jedne vožnje možete pogledati ovdje). Svako malo se neko spusti i to je dobar primjer kako se može obogatiti turistička ponuda. Simpatične su kućice sa suvenirima i vidi se da grad počinje misliti o detaljima, pa vjerujem da je i neka cjelovitija turistička ponuda grada uskoro moguća.

Volim slatko, iako se trudim paziti na količinu. Privuče mi pažnju ponuda kolača na dva mjesta u gradu – hurmašice, baklava, tufahije. Domaće, jer po ponudi vidiš da to nije nešto što se pravi u velikim količinama.

Kako odoliti hurmašici, mom omiljenom kolaču? Nikako. I baš je bila onakva kakvu volim.

“Bikavac, moraš se popeti na Bikavac”, sjetih se i ujutro. Kažem bratu da idemo samo do gore, da vidim taj hladnjak. Kad su mi opisivali hladnjak zamišljala sam nešto kao frižider, a ustvari je to kao sjenik postavljen davno da ljude zaštiti od sunca. Jedva nabasamo na put do gore jer nema baš obilježja za stazu. Valjda nema puno nas koji smo zapeli da vidimo lokaciju koja je inspirisala pjesmu.

Popnemo se do vrha, kad tamo u hladu ne Emina, nije to ta pjesma, nego mali crni terijer spava i čuva hladnjak. Oduševio se što se pojavio neko pa skače po nogama. Totalno me zbunio pa se ne sjetih ni slikati sjenik odmah, nego kasnije u povratku.

Kažu da je lijep pogled na grad sa tog mjesta. Vjerujem da je ljepši kad nema toliko zelenila jer ne uspjeh vidjeti skoro ništa od drveća. “Mislim da je Dragiši ipak za pisanje pjesme bila važnija ljubav od lokacije”, govorim bratu ipak sretna što sam se popela na Bikavac.

“Znaš, čim dođem kući uzeću ponovo da pročitam “Na Drini ćuprija”, govorim.

“I konačno i ja mogu reći svima onu: šta čit’o, hod’o po njoj!“

P.S. Kao što sam na kraju teksta o Mostaru dodala, moram i ovdje. Svjesno nisam u tekstu o Višegradu spominjala ništa od dešavanja iz proteklog perioda. U stvari, nisam taj period spominjala niti u jednom mom putopisu iz BiH. Svi sve veoma dobro znamo i svi imamo mogućnost da u 2 klika saznamo sve. Moj izbor je da ne budem ja još jedna od onih koji će rovariti po ranama ne dozvoljavajući im da zarastu.

 — —