zasto biram originalni jezik a ne sinhronizaciju

Gledamo neku grčku seriju na Netflixu i po ko zna koji put razmišljam o različitostima i o super vremenu u kojem živim pa su nam sve te različitosti dostupne i servirane na klik od nas. A opet znam da mnogi to ne gledaju kao neku veliku prednost, jer da nije tako ne bi mi kad pokrenem seriju bila prvo ponuđena i naštimana opcija sa sinhronizovanim engleskim.

Uvijek odaberem originalni jezik, ma kako dobro bila urađena sinhronizacija i ma koliko nemala pojma o jeziku kojim govore. Jer grčki stvarno nisam imala priliku do sad slušati. Ali eto taman da i to čujem, zar ne? Da ne govorim o tome kako mi je to ujedno i neki znak poštovanja prema glumcima i cijeloj ekipi koja je radila projekat – najmanje što mogu je da slušam njihov glas, a ne sinhronizovani. 

Znam, nama je prednost i to što smo odrasli na titlu i što smo navikli na to da čitamo prevod. Mnoge zemlje to nemaju i ljudi biraju sinhronizaciju jer nisu naučili ispratiti radnju čitajući. Ja ću uvijek biti zagovornica teze da je titlovanje bolje, jer ti se uši i mozak naviknu na drugačije, a valjda postoje i neke studije koje kažu da oni koji su izloženi drugim jezicima od malena bolje uče strane jezike kasnije?

Kako god, ja bar mislim da su oplemenjeni za upoznavanje različitosti. I zato često volim pogledati serije i filmove iz država sa kojima nisam imala doticaja. Tako malo zavirim u njihove kulture, naviknem se na imena koja koriste, oslušnem im jezik. 

Znam, puno je bolje otputovati pa to vidjeti i uživo. Ali dok to ne mogu svi, ovo je nešto što možemo. 

I valjda me zato uvijek jako nervira pravljenje istih serija i filmova za različite države. Onaj “Most” je urađen u ne znam koliko verzija, a kad sam vidjela da su “Čovjek zvani Uve” uradili i Amerikanci, tačno me srce zabolilo. Mada volim Tom Hanksa i kažu svi da je i ova verzija odlična. A meni će uvijek biti kopija, čak i ako mi se dopadne.