Autor: Hana Kazazović
Mislim da nema ništa teže od pisanja osvrta na knjigu nekog koga znaš, a uz to ti je i prijatelj i drug. Ne zato što osjećaš pritisak da napišeš pozitivan osvrt – ja u ovom slučaju to nemam a objasniću vam i zašto. Nego zato što stalno razmišljam kako će možda neko misliti da pišem pozitivno upravo zato što mi je autor prijatelj i drug.
A nije tako, jer u ovom slučaju sam ja Srđana cimala i tražila mu knjigu, zato što sam željela da se nađe u ovoj rubrici #čitajsamnom.
Njegove kolumne čitam već godinama i znam šta je u knjizi, nema tu iznenađenja. Samo je eto sad sve na jednom mjestu i može se fino čitati i u krevetu i bez struje i na livadi i u autobusu, a to je nekako prednost knjiga u odnosu na blogove.
Zašto mi se sviđa i zašto mislim da je važna knjiga «Samo frontalno» Srđana Puhala?
Zato što na jednom mjestu u tih 350 i nešto stranica imate presjek kompletnog blesavog i poremećenog društva u kojem živimo. Sve je napisano na raznovrstan način, a to je važno zato što teme o kojima Srđan piše uopšte nisu lagodne, pa ta raznovrsnost u stvari pomaže da ih lakše iščitate.
Meni je posebno važna činjenica da su kolumne koje su objavljenje u ovoj knjizi pisane od 2009. do 2016. godine, jer ih ja nisam čitala od samog početka. Obradovalo me kad sam vidjela da je on i te davne 2009. bio isti kao i svih ovih godina i da je na jednak način pisao o svemu ovom što živimo.
Ako niste do sada čitali njegove tekstove onda moram istaći da on koristi razne stilove. Nekad je to ironija, nekad duhovitost, nekad piše poeziju… Često posegne za dijalozima, za prepričavanjem snova ili namaštanih dešavanja u kojima se pojavljuju poznati likovi poput Gavrila Principa ili njegove baba Radojke. U nekim kolumnama se smijete jer humor koristi fantastično, a u nekim vam taj osmjeh ustukne pred težinom činjenica o kojima piše.
Jer upravo to i jeste najveća vrijednost Srđanovog pisanja – o čemu god da piše drži se činjenica – bilo da se radi o broju srušenih bogomolja na prostoru BiH u proteklom ratu, bilo da je riječ o stradanjima bez obzira koja nacija da je u pitanju. Uvijek se drži izvora i navodi o kojim izvorima je riječ, što je danas, 22 godine nakon završetka rata, nažalost i dalje rijetkost.
Bez obzira na to, Srđan spada u one autore koje ljudi veličaju kad piše protiv «njihovih», a isti ti koji ga u jednom slučaju veličaju, kunu ga i pljuju kad piše protiv «naših». Koji god da su njihovi i naši, svejedno je, odnosno mijenja se ta situacija u zavisnosti od toga koja tema je u pitanju.
Takve reakcije koje redovno viđam na njegove kolumne mi uvijek govore da je to što on radi važno, ali i da smo još uvijek miljama daleko od normalnog društva u kakvom bih ja voljela živjeti.
A volio bi i Srđan i to je upravo razlog zbog kojeg već godinama radi to što radi.
Iako se sve ono što on piše može pročitati online, meni je drago da je objavljena ova knjiga. Možda u nekoj budućnosti ponese titulu spomenika «besmisla u kojem živimo», kako reče u predgovoru Dragan Močević. Srđanovo pisanje upravo na površinu već godinama izvlači i rasvjetljava upravo to.
Bez obzira da li pisao na blogu ili se oglašavao na društvenim mrežama ili na nekom drugom mjestu, Srđan uvijek na površinu izvlači sve ono što bi najveći broj ljudi na ovim prostorima volio sakriti, gurnuti pod tepih, zaboraviti… Znamo šta se dešava kad se sve ono što nam se ne sviđa u životu krije i sklanja i kako nas prije ili kasnije spljeska u facu najsnažnije, pa se oporavljamo godinama ili nikad.
Zato smatram važnim što neko ima petlju da otvoreno piše o svemu, bez cenzure.
Bez autocenzure čak. Tako da sam ja sto puta brinula zbog nekih stvari koje je napisao i objavio, jer znam gdje živim i znam šta tako otvoreno iznošenje nekih mišljenja može čovjeku donijeti ovdje. I više mu ni ne govorim kad brinem jer on uvijek ima neki komentar pa ispadne da sam ja blesava što brinem :)
Da se vratim još sekund na knjigu – posebno mi je drag dio sa baba Radojkinim izjavama i poslovicama iz Kalinovika. To Srki već godinama objavljuje na Twitteru kako mu na pamet padne, a u knjizi je sabrano dosta njih. I baš mi je zanimljivo čitati ih tako jer nije jednostavno u 140 karaktera sažeti misao a da bude precizna i pametna i da otkriva suštinu. A on to može i to mu vrlo dobro ide.
Meni lično su još dragi i tekstovi iz Amerike koje je pisao J Čitati ih nakon godinu dana i podsjećati se na proživljeno uz njegove komentare i humor me opet nasmijalo. Posebno kad se sjetim kako su nastajali, kako smo se na sred ulice u St.Louisu «otimali» za rečenice i poređenja koja će ko iskorisititi u tekstovima koje budemo pisali.
Voljela bih kad Srđan ne bi imao toliko materijala za inspiraciju, kad bismo u nekoj budućnosti postali totalno uređena i dosadna država u kojoj ne bi čovjek imao šta ismijavati. Ali sumnjam nešto da će do toga brzo doći, pa je moguće da ova knjiga dobije i nastavak. Odnosno, blogove svakako možete čitati redovno na frontal.ba, a ako više volite papir – knjigu je objavio Imprimatur, za one koji žele da je nabave link ovaj http://imprimatur.in/knjizara.html. A Srkija na Facebooku možete pratiti ovdje – Srdjan Puhalo.
Ja ovaj jedan primjerak poklanjam.
Način da osvojite knjigu je pisanje komentara na Facebook stranici, ispod posta. Ukoliko je želite, komentare pišite na post – link ovdje do ponedjeljka (17.07.2017.) u 12 sati. Ja ću onda random metodom jednog dobitnika izabrati i dobiće ovu knjigu :)
A inače, ko ne zna a želi – Srđanove kolumne možete redovno pratiti ovdje – http://www.frontal.ba/blogovi/autor/3091/srdan-puhalo
