Vrijeme je da ispunim obećanje od neki dan pa evo jedan tekst na temu hrane za početak.

Već sam ranije spominjala kako sam početkom godine promijenila svoj način ishrane. Za one koji su to propustili, ukratko:

Od kako sam počela raditi od kuće u avgustu, promijenila sam navike. Nisam imala više obavezu da idem na posao pa mi je samim tim zafalilo fizičke aktivnosti u vidu prepješačenih 3-4 km dnevno. Takođe sam počela sjediti za računarom minimalno 8 sati dnevno, vrlo često grickajući nešto, onako u neznanju. To grickanje je najčešće bilo: čokolada čitava, bez obzira koliko grama, smoki čitav, bez obzira na veličinu pakovanja, keks, kolači i sve ostalo što bi mi došlo do ruku.

Da moja težina napreduje primijetila sam po odjeći. Sve manje hlača za obući i sve više majica koje su se smanjivale, nažalost ne od pranja. Nekako sam u to vrijeme prestala stajati na vagu, znajući da ću se razočarati, tako da nisam imala pojma o tome koliko sam od početnih 60 kg u avgustu nakupila za svo to vrijeme.

Nova godina i praznici su nekako donijeli kulminaciju. Osjećala sam da je vrijeme za promjene u načinu života jer mi se već dešavalo da ne mogu spavati od prežderavanja, da mi dođe muka od previše slatkog i da moram sve češće piti razne čajeve za probavu jer je i to postalo sporno. Tačnije, mjesecima sam ja tu odluku „kuhala“ u glavi ali nisam bila spremna za nju. I onda sam 4. januara stala na vagu.

67 kg. Najviše u mom životu. Toliko da mi je došlo da plačem. Ali me na sreću uhvatio bijes na samu sebe, jer inače dosta znam o hrani i pravilnoj ishrani i sve ovo je bilo kao neko svjesno uništavanje sebe, bez ikakvog opravdanja.

Popričala sam sama sa sobom (najteži sagovornik) i krenula u akciju.

Prvo – ne volim dijete, bilo kakve. Ne volim uskraćivanje bilo čega, mrzim brojanje kalorija i pomisao na praćenje nekog rasporeda. Ja iskreno nemam čak ni živaca da pročitam one spiskove po danima kad bi kao nešto trebalo jesti, pa ono doručak to i to, ručak ovo i ono… Ma da, možda nekom drugom, meni to ne pomaže.

Drugo – lijena sam za trčanje, vježbanje i sl. Posebno ako i to imam planirano u nekom rasporedu. Naime, ja sam stvarno nepredvidiva sa raspoloženjima i velika je šansa da ću u planiranu srijedu u 19 sati biti zainteresovana da radim nešto drugo umjesto da idem na fitness na primjer. Meni bi to trebalo dati na raspolaganje 24 sata dnevno, mada je pitanje da li bi i tad pomoglo. Dakle, vježbanje otpada.

Šta raditi? Pa recimo, ono što volim. A jedino volim hodati – bez obaveze, bez cilja, sa ciljem, kad god imam priliku. Tako sam odlučila da idem svaki dan u neku šetnju, po svom ličnom izboru i kad mi se šeta. Da mi ne bi bilo dosadno odlučila sam snimiti nešto na telefon pa slušati dok šetam. I dok sam razmišljala o muzici koja bi mi možda odgovarala sjetim se da sam nekad čula za knjigu „Zašto se Francuskinje ne udebljaju“ ali nisam nikad uspjela doći do nje da je pročitam. I sjetim se još da sam nekad slučajno naletjela na tu audio knjigu, ali nisam imala kad da je slušam. Idealna kombinacija – knjiga koja me zanima da mi popuni šetnju. To sam i uradila.

Mogu reći da mi je ta knjiga upalila neophodne prekidače u glavi i pomogla da promijenim svoj odnos prema hrani. Ima ona dosta savjeta ali ono što sam ja lično usvojila i primjenjujem evo već skoro četiri mjeseca je sljedeće:

– Volim da jedem i hranu posmatram kao užitak. Već četiri mjeseca ja vrlo pažljivo razmišljam o tome šta jedem i planiram svaki obrok. Znači – ukinula sam trpanje s nogu, onako usput u sebe. Planiram doručak, ručak i večeru. Planiram užine. I za svaki obrok odvojim vrijeme.

Kad mislim o onome što ću jesti ili što jedem onda mi se ne dešava da trpam u sebe nekontrolisano. Hrana je izvor energije i zato joj poklanjam pažnju. Poredeći sa autom – kad autu treba goriva svi skontamo gdje ćemo otići da ga naspemo i odvojimo vrijeme za to. Niko u vožnji ne sipa gorivo i pažljivi vlasnici auta itekako biraju koje će gorivo i gdje nasuti. Ljudsko tijelo je skoro kao auto – zašto onda ne postupati isto i sa njim?

– Trudim se da svaki obrok pripremim sama i od nečeg što volim. Kombinujem ukuse, eksperimentišem povremeno. I svaki obrok serviram na tanjir i sjednem. Naspem onoliko koliko mislim da će mi biti dovoljno. Naspem u kuhinji, ne iznosim na sto. I onda jedem polako, ne žurim. I kad jedem samo jedem. Ne čitam, ne gledam TV. Pričam dok jedem, zanimljivije je u društvu. Lagano, nekad spustim viljušku pored sebe dok objasnim nešto. Pa onda opet polako nastavim. To sve pomaže da postanem svjesna kad sam sita. Znate da mozgu treba nekih 15-ak minuta da dobije signal o sitosti? Pa sad, ako brzo trpate u sebe više ćete hrane unijeti dok to ne dođe do mozga. Sporijim jedenjem manje nam hrane treba da bi postali svjesni da smo siti.

– Kod količine se vodim nekim pravilom da meso bude veličine dlana a prilog veličine šake. Ako se desi da osjetim da sam sita a imam još u tanjuru prestanem. Ostavim za večeru, bacim radije ali ne jedem na silu. Mada moram priznati, to mi se jako rijetko dešava jer sam već naučila koliko mi treba. Konačno :D

– Pijem dosta vode. Minimalno 2-3 l dnevno. Znam da neki kažu treba, neki da ne treba. Meni prija. Uvijek imam flašu uz sebe i pijem polako, gutljaj po gutljaj. Često umjesto vode skuham 1 l zelenog čaja, razblaženog (2 kašike onog trunja na 1l) i to pijem. I obavezno popijem čašu vode prije spavanja i čašu čim ustanem.

Ovo sve su neke osnove dobrog odnosa sa hranom i ukratko suština iz te knjige koja je mene natjerala da razmišljam o hrani i jelu. Poredeći Ameriku i Francusku, teta kaže da je osnovna razlika u tome što Amerikanke puno jedu i stalno na hranu gledaju kao na neki vrstu grijeha. A Francuskinje vole hranu i na nju gledaju kao na užitak i prema njoj se odnose sa poštovanjem. Nemam pojma da li je išta od svega toga istina ali mi se svidjelo i odlučila sam da je i ja tako tretiram u svom životu.

Konkretna knjiga je meni samo pomogla da postanem svjesna svojih grešaka u jelu. Na neki način me natjerala da mislim i smislim kako se ponašati i uopšte se ne sjećam svega ostalog o čemu piše. Nije da je ne preporučujem za čitanje, nego samo hoću da kažem da je u mom slučaju knjiga bila ta koja me natjerala da stanem i odlučim šta i kako raditi. Da dalje istražujem, da sebe osluškujem, da mislim o svakom zalogaju. Nekom drugom to može biti neka sasvim druga knjiga, neko će reagovati na TV emisiju a neko možda čak na tekst na blogu.

Ukoliko imate problema sa težinom ili možda čak i zdravljem, važno je prvenstveno da odvojite vrijeme za sebe i odlučite promijeniti nešto. Svako od nas funkcioniše po različitom principu i reaguje na različite stvari. Ali svima nam je zajedničko to da se mijanjamo tek onda kada postanemo svjesni činjenice da se možemo promijeniti. I naravno, prije svega kada to zaista poželimo. Ili kada se prepadnemo za sebe, što je najgora varijanta. Nadam se da niko od vas neće morati da mijenja svoje navike u ishrani zato što ga je muka natjerala na to.

U sljedećem tekstu ću pisati o tome šta jedem a šta ne. Znam da vas to jako zanima, ali mislim da je važnije shvatiti koliko je važno da ishrani pristupimo sa velikom pažnjom. Koliko god bilo važno šta jedemo, važnije je kako i zašto jedemo. Meni je neka osnovna vodilja u svemu – jesti da bi živjela. Ne obrnuto ;)

Ja trenutno imam 58 kg i prije dva dana sam obukla hlače (farmerke, traperice) koje sam nekoliko puta do sada htjela baciti misleći da nikad više neću stati u njih. Bile su čitave i meni jako drage pa sam ih uvijek ostavljala nadajući se nekom čudu. Čudo se nije desilo samo od sebe, nego sam ga sama morala napraviti, ali taj osjećaj kad sam ih obukla ponovo zaista ne mogu opisati :)