Autor: Hana Kazazović

Kad bi me nekad, kao jutros, pitali da izaberem jednu najveću želju da mi se ispuni, mislim da bih poželjela da stvarno postoji pakao i raj, kao što nam to pričaju kad žele da nas isprepadaju ili navedu da učinimo nešto, kako ko vjeruje.

Pa da svi oni koji su, kao juče neko što je, istresli kujicu sa tek okoćenim štencima pored ceste, a štenci umrli i ona ih čuva još uvijek, nesvjesna da im nema pomoći i da svi koji joj hoće prići žele pomoći njoj… a vjerovatno joj ta pomoć i ne treba jer kako majka da preživi smrt toliko svoje djece. Makar je pas, živo biće je i osjeća i pati za svojom djecom do dna duše.

Da svi oni koji su kao neki dan autom udarili jednu drugu kujicu sa 8 štenaca pored ceste i ona ih čuvala sve dok se neko nije zaustavio da im pomogne, i izdahnula onog momenta kad je vidjela da će joj djeca biti zbrinuta i na sigurnom.

Da ti duša pukne popola ako imaš imalo osjećaja u njoj.

Da svi takvi dobiju rezervisanu kartu za taj pakao pa da makar tamo dobiju kaznu za mučenje i patnje koje su drugima učinili.

Zamišljam da bi istu takvu direktnu kartu za pakao dobili i svi oni kojima je posao da ti pomognu, koji za to dobijaju velike pare, a oni te puste da čekaš, da im ispod stola dodatno platiš za taj njihov posao… bilo da je u pitanju bolest, muka, nepravda, šta god ti je u životu u tom trenutku ono oko čega se mučiš i čime se baviš.

Svi oni koji imaju moć da poprave nešto, u svom selu, u svojoj ulici, u svom gradu, a neće jer – ne znaju, imaju nešto preče, jer misle da ne treba tako… isto bi ispunili rezervaciju.

Svi oni koji sjede u parlamentima i ne slušaju ljude koji su ih tamo doveli. Dobijaju velike pare, ogromne pare od tih istih ljudi, od njihovih crkavica i mizernih plata i poreza i ne slušaju… sve one bolesne što čekaju transplantacije organa i ignorišu zakone koji im mogu pomoći, sve one sportiste koji bi bili još bolji samo da ih neko pogleda i pomogne, sve one ljude sa invaliditetom koji su super ljudi i mogu puno a sjete ih se samo kad se sami izbore za sebe, na mišiće oni i njihove porodice dobiju šansu za koliko toliko normalan život i onda svi plješću, kažu «naš je», kao da je juče postao naš i kao da nije obijao pragove institucija cijeli život moleći za pomoć i pažnju i sve ono što bi mu po zakonu i ljudskosti moralo biti obezbijeđeno odmah.

Pečat sa rezervacijom bih lupila svima koji te pogledaju i u tebi vide potencijalnu korist – za poziciju, za stranku, zbog imena, zbog onog što si napravio, zbog potencijalnog glasa na izborima ili glasova koje možda možeš ti njima donijeti, koji te gledaju kao broj i ne vide sjaj u očima, ne čuju ono što želiš, zbog čega patiš, ono što te boli, zbog čega ti se ide na svetionik ili pusto ostrvo makar, zbog čega vrištiš u sebi danima jer nemaš više radi čega vrištati naglas… jer niko ne čuje i nikog nije briga.

Pečat sa rezervacijom bih lupila svima onima koje ne zaboli srce kad prođu pored napuštene fabrike, kao mene neki dan pored «Sane» u Novom… gledam ruševinu a u glavi mi zapjeva «osam stotina žena…» i ne mogu pomiriti te dvije stvari u glavi i to da takvih fabrika imamo more i da stoje prazne i da niko, ali baš niko, ne odgovara zbog toga.

Sve njih koji su pokvarili nešto umjesto popravili bih okupila u nekom krugu dole, da sastanče, glasaju, budu suzdržani ćaći svom bar dole, dok ih prži pod nogama… jer kažu da je u paklu vruće, pisali ljudi, ali ja ne vjerujem.

Jer pakao treba da je hladan, hladan kao januar u Zenici kad nemaš grijanja i mrzneš se na minus 20 stepeni jer neko nije znao, htio, bolila ga neka stvar za ljude… i zato ja pakao zamišljam kao hladnjaču u kojoj se ne možeš ugrijati. Zajebi Dantea i sve ostale, svakako ste namaštavali kao i ja, niko nije bio i vidio pa da mi može posvjedočiti.

Takvu bih želju iz sve snage zamislila jutros.

A o raju ćemo neki drugi put.