čitajsamnom

Zašto kod nas protesti ne daju rezultate?

By on November 27, 2012

Piše: Hana Kazazović

Kako nastaju protesti? Šta je to što u nekom društvu dovede do okupljanja određenog broja ljudi koji odluče povesti masu u proteste ili bilo kakve druge akcije koje imaju za cilj neku promjenu?

To je pitanje koje mene muči odavno jer vrlo često čitam o tome kako nam je loše, kako treba promijeniti nešto i kako je nemoguće da niko neće da napravi tu revoluciju. Mislim, realno ima logike – ako je loše nešto treba mijenjati, je li tako?

I onda sa m u knjizi  The Power of Habit: Why We Do What We Do in Life and Business pročitala dio koji se odnosi na mijenjanje navika društva, a opisan na konkretnom primjeru Rose Parks i Pokreta za ljudska prava. I mnogo stvari mi je postalo jasno. Šta se to desilo i kako je došlo do bojkota autobusnog prometa koji je trajao više od 12 mjeseci?

Pretpostavljam da svi znate, ali evo ukratko ću – Rosa Parks je ona teta crnkinja koja je 1. decembra 1955. godine odbila da ustane sa sjedišta u autobusu iz dijela namijenjenog za bijelce. I tako je počeo bunt crnog stanovništva u Montgomeriju koji je doveo do ukidanja tog pravila. Ali – borba je bila zaista duga i trajala je nešto više od godinu dana.

Šta je u čitavom ovom slučaju zanimljivo?

Rosa nije bila prva crnkinja koja se pobunila. Radili su to i mnogi prije nje. I jednako kao ona su hapšeni i dobijali kazne zbog tog svog neposluha. Međutim, tek nakon njenog hapšenja je uslijedio bojkot. Zašto?

U čemu se Rosa Parks razlikovala od svojih prethodnika koji su takođe imali hrabrosti da se pobune? U tome što je bila veoma aktivan član zajednice u kojoj je živjela – bila je sekretarica lokalne NAACP podružnice, posjećivala je Metodističku crkvu a u Luteranskoj pored svoje kuće je pomagala u omladisnkoj organizaciji. Provodila je vikende pomažući u skloništu, botaničkom klubu, a srijedom se družila sa ženama koje su plele dekice za lokalnu bolnicu. Volontirala je gdje god je imala priliku i bila duboko upletena u zajednicu.

Društvene navike su ono što puni ulice protestantima koji se i ne znaju, koji su tu iz različitih razloga ali se svi kreću u istom pravcu. Pokret počinje zbog društvenih navika prijatelja i jake veze između bliskih poznanstava. Raste zbog navika zajednice i slabe veze koje drže komšije zajedno. A traje zato što čelnici pokreta sudionicima daju nove navike koje stvaraju novi osjećaj identiteta i vlasništva.

Upravo to se desilo u ovom slučaju. Uvezali su se ljudi koji su poznavali Rosu i koji su imali isti cilj – ukinuti zabranu miješanja u autobusima. Oni su počeli i organizovali protest, prvi bojkot koji je rastao jer su se u njemu pronašli svi koji su se tu nalazili i živjeli. A potrajao je toliko dugo jer su ljudi vremenom osjetili da pripadaju nečem velikom što će zaista imati uticaj na njihov život. Da vam ja ne prepričavam, detaljno o tome možete pročitati na Bojkot autobusa u Montgomeryju (1955.)

Ono što sam ja zaključila nakon svega (a otprilike sam nešto naslućivala logički i prije ovoga) jeste:

– Da bi se pokrenula bilo kakva akcija potrebno je da postoji jasan cilj te akcije. Da se tačno zna zbog čega se ljudi okupljaju, šta traže i od koga traže. I da taj cilj bude realno ostvariv – da i laik nakon kraćeg razmišljanja može shvatiti da je moguće dobiti to što se traži.

– Pokretači akcije (vođe, lideri) moraju imati ugled u zajednici iz koje kreću sa akcijom. Moraju biti cijenjeni i poštovani od zajednice i moraju im ljudi vjerovati. Nije obavezno da to budu ljudi koje mnogi znaju ako ne postoji to povjerenje. Ljudi su uglavnom licemjerni i pričaju ono što bi drugi voljeli čuti.

– Za početak to i ne mora biti pretjerano velika zajednica ljudi među kojom postoji povjerenje. Na primjer – mogu to biti tri osobe koje će se uvezati i krenuti da organizuju nešto. Ako su to tri osobe koje su neukaljanog imena i kojima vjeruju njihovi prijatelji i poznanici – za početak je dovoljno. Ako se zna cilj i ako to što pokušavaju promijeniti ima uticaj na veći broj ljudi – vremenom će stići pristalice.

Zašto kod nas ne uspijevaju protesti?

Zato što se organizuju tako da se iz aviona vidi kako se organizuju samo forme radi. Tako je sa najvećim brojem protesta. Kada godinama gledamo oko sebe proteste koji se prave da bi organizatori ispunili neke svoje lične ciljeve, onda vremenom ljudi sve teže vjeruju bilo kome. Niko ne voli biti iskorišten zbog bilo čijih ciljeva. Osim toga organizuju se protesti koji imaju nerealne ciljeve, posebno kad se pogleda jačina i moć onih koji ga organizuju u odnosu na zahtjeve na primjer. Zato svi ovi koji žele raditi bilo šta u nekom budućem periodu  moraju uložiti 3 puta više energije i volje, i biti 5 puta transparentniji od svih ostalih da bi uspjeli. Da bi im ljudi povjerovali, podržali ih i priključili im se. A na sve to treba dodati i da moraju imati mnogo znanja – i iz marketinga, dizajna, odnosa sa javnošću i psihologije.

Zvuči komplikovano? I jeste. Ali nije nemoguće. Ako se poklopi interes zajednice, poštenje i povjerenje, jasnoća ciljeva i njihova ostvarivost te puno znanja i volje – sve je moguće. Samo treba raditi na tome i to puno. I treba iskoristiti sva dostupna sredstva. To znači i Facebook, ali i letke. U 2. svjetskom ratu (to sam čitala, nisam učestvovala) su se ljudi organizovali dijeleći letke tajno po kućama. Rizikovali živote da bi ih podijelili od vrata do vrata. U ovo današnje vrijeme imamo Facebook, a niko ne brani ni podjelu bilo kakvih letaka na 100.000 adresa. Samo treba hodati.

About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

12 Comments

  1. Mediha

    November 27, 2012 at 10:48 am

    “Zato što se organizuju tako da se iz aviona vidi kako se organizuju samo forme radi.”

    Upravo tako… sve nam se svede na pametovanje, mahalanje i ocekivanje da neko drugi sve pokrene, pa i odradi. Na kraju svake akcije nas narod se samo posteno isprica.
    Bicu konkretna, zadnje peticije i tiha patnja zbog aero zagadjenja u Zenici… odmah se nadju seratori i oratori koji ce ti spocitavati namjere, pa kad se vidi i da su ti namjere casne bez licnih interesa, onda idu savjetodavni proljevi u smislu sta si trebao, a sta nisi… onda krene glabanje zbog razlicitog razmisljanja…
    Da ne duljim, jer sam vec bijesna reci cu samo: Ako ista mrzim to su “lezeci polijcajci” koji su tu samo da te malo protresu kad naletis. Inace se ne pomjeraju sa mjesta na kojem su “zabetonirani”, jer se ne isplati mrdnuti za badava.
    U startu sve ismijati, naci hiljadu mana i manica… a onda na kraju uzvikivati: on je kriv, morao je, trebao je…
    Ili, ma nije uspjelo… platili ga/je da suti.
    A on/ona usuti jer postane malodusan od gledanja puke lijenosti koja ocekuje i dobar zivot i kvalitetan zrak serviran na srebrenom pladnju.
    Licemjerje je to… u pravu si.
    A sad odoh, zurim… pocinje mi Suljo Velicanstveni. A i lajkove moram prebrojati. Bolji zivot… sta ce mi? Bolje od ovog nema.

    • Cyber Bosanka

      November 28, 2012 at 6:20 am

      Ovaj opis sa ležećim policajcima je genijalan, upravo su takvi.

  2. Boris

    November 27, 2012 at 5:25 pm

    Odličan članak Hana. Moram se malo nadovezati.

    Ti znaš da sam ja skoro pokrenuo jednu akciju, u kojoj je bilo jako važno obezbijediti veliki broj učesnika sa zajedničkim ciljem. Da li smo uspjeli? Da. Da li bih opet pokrenuo nešto slično? Nikad.

    Prije pokretanja bilo kakve akcije suočavamo se sa različitim dilemama. Ne postoji akcija koja na pokretače neće ostaviti trajne posljedice. Od intenziteta i rezultata koje ta akcija odbaci zavisi i ozbiljnost posljedica. Dakle, pored toga što možete vjerovati u ciljeve koje ste postavili pred sebe i pored toga što drugi vjeruju u te iste ciljeve, morate se zapitati kako će to izgledati iz perspektive “trećih”.

    Kad to sagledate, treba odmjeriti šanse sa uspjeh i neuspjeh. Teško da će se pokretač bilo kakve akcije odlučiti na poketanje ako postoji velika šansa za neuspjeh, jer to po automatizmu za sobom vuče i veliku vjerovatnoću za neuspjeh svih ostalih akcija u budućnosti na koje bi se taj pokretač mogao odlučiti. Samim tim, taj “pokretač” zauvijek prestaje da bude pokretač.

    Kad se već odlučite na pokretanje akcije i kad sve to krene, vi, naravno, očekujte otpor “suprotne” strane i spremni ste da se nosite s tim. Ono na šta “iskusniji pokretači” takodje računaju je i otpor sa “naše” strane. Kako to? S obzirom da dijelimo iste ideje i ciljeve? Lako.. Zato što ste vi to pokrenuli prije njih. Zato što im se ne dopada način na koji vi to radite, što im se ne dopada vaša boja kose, nešto peto ili deseto.

    Takve stvari najviše izmore “poretače” akcija i oni se nakon toga povlače i ne pada im napamet ne samo da organizuju, nego ni da učestvuju u nečemu sličnom.

    Ljudi smo od krvi i mesa, te iako je nejasno zašto nekom smeta protestvovanje protiv smanjenja stipendija, povećanja školarina, različitih administrativnih zavrzlama i drugih društvenih problema koji se tiču većine, pokretača takvih akcija će uvijek pogoditi negativni komentari, utoliko više ukoliko dolaze iz “njegovog tabora.”

    Izvinjavam se što sam ovoliko razvukao, možda sam trebao da napišem blogpost umjesto komentara.

    • Cyber Bosanka

      November 28, 2012 at 6:25 am

      Neka si napisao ovoliki komentar, drago mi je.

      I sama često razmišljam na ovu temu i znam da si u pravu. Kako god da kreneš ovdje ti slijedi milion protivnika koji će pokušati da sabotiraju to što radiš, ili bar popljuju to isto. Ali to nije neobično jer kod nas kad pokušaš da uradiš bilo šta – isto dobiješ.

      Uopšte ne razumijem zbog čega je to tako. Nameće mi se odgovor da nam je loš mentalitet ili da smo loši ljudi, a nekako mi je teško prihvatiti tu činjenicu :(

  3. Mirsad

    November 27, 2012 at 8:15 pm

    Draga Hana,

    Sve je tako kako si napisala, ali mi u zenici i uopće u biH rijetko kada imamo osobu koja može povesti akciju, jer takav posao traži veliko zalaganje sa izraženim odricanjem.
    Imamo mi u BiH i naručenih demostracija. Najboplji primjer je jedan Tuzlak, koji vodi sve i svja i u dogovoru sa federalnom vladom, on organizira proteste pred vladom. Do sada je za taj rad nagrađen obilato:
    – 300.000 KM kao biva da otvori fabriku urinarnih kesa (potrošio pare za svoju Demokratsku stranku invalida)
    – oko 180.000 KM iz sredstava ostvarenih prometom igara na sreću Lutrije BiH, gdje je on povukao pšreko 40% sredstava namijenjenih osobama sa invaliditetom.
    Itd.
    Mi smo nedavno napravili jedan perfomans i mislim da smo uspjeli, jer je cca 40% paraplegičara, koji izlaze iz stana došlo, ali zato udruženje invalida rada, koje navodno okuplja 3.500 članova, došla je predstavljati sekretarka!!!
    Ja do sada u Zenici nisam vidjeo sposobne organizatore. Prije ratnih zbivanja bila su trojica, koja su čak u ona vunena vremena, kada su u pitanju štrajkovi, organizirali štrajkove i postogli sve radi čega je štrajk pokrenut. Sada su to ljudi koji imaju preko 55 godina i nisu više tako raspoloženi.
    Uostalom, najveće su u SFRJ bile studentske demostracije, kada se samo u sarajevu skupilo oko 10.000 demostranata, pa kada se “krenulo na Beograd”, unatoč kontrolama saobraćajnica, iz pravca Novog Beograda je išlo u Beograd više od 100.000 studenata. Tada su svi ciljevi ostvareni uz zamrzavanje cijena studenstkih domova i ishrane na dvije godine. Itd.

    • Cyber Bosanka

      November 28, 2012 at 6:30 am

      U pravu ste, u Zenici nam fali konkretan organizator koji može tako nešto napraviti. Činjenica, nema takvih ni u BiH puno.

      A ovo za naručene proteste vjerujem da je tako. Čak i kad krenu pošteno često se prodaju organizatori nakon svega.

      Za ono što ste vi uradili sa performansom se slažem, mada bih ja voljela da je bilo malo više ljudi koji nisu bili paraplegičari. Ali vi ste već odavno pokazali da niste kao svi i uspjeli u mnogim stvarima koje nisu drugi uspjeli, tako da vjerujem, da ste mlađi, da bi mi itekako imali onog koji će nas povesti u promjene :)

  4. pica_selica

    November 28, 2012 at 6:08 am

    Opet, pravo dobar text ,koji se nadovezuje na onaj prethodni u vezi FB,
    Samo da dodam da je u zemljama na prostoru bivse YU, jako malo ljudi koji vide dalje od ”sopstvenog nosa”.

    Cinjenica je i to da cim neko nesto zeli pokrenuti, odmah je oznacen kao neko koga finansira tamo neko, ”ma lako je njemu, on ce izvuci svoju koris iz toga”, itd.
    Ma ucmalost do bola, kad samo pogledem studentske organizacije u NL, kad se pojavi neki predstavnik te org.na TV-u imam osjecaj gledajuci ih, da su vec u tom dobu odrasli,zreli ljudi,pregovaraci,ljudi koji znaju svoj cilj.
    Zato me i boli kad procitam neke vijesti sa podrucja ez YU.

    moram stati vec sam sam sebi digao pritisak :)
    veliki pozdrav
    Mladen

    • Cyber Bosanka

      November 28, 2012 at 6:32 am

      Nemoj ovako rano dizati pritisak, ne valja :)

      A tekst se nadovezuje na onaj o Facebooku jer nije sve moglo stati u onaj prvi ;)

      Mislim da mi kasnimo sa razvojem nekih 200 godina otprilike i da je zbog toga kod nas ovako kako jeste. Nažalost, neću biti tu za tih 200 godina da vidim hoće li na ovim prostorima ići lakše sa protestima i demokratijom :D

  5. kozolec

    November 28, 2012 at 9:58 am

    U pravu si Hana,

    jasan i realno dostižan cilj je ono što treba povući masu. Kolektivna svijest naših ljudi je takva da oni trebaju junaka, personu, vođu…NEKOG tamo ko će započeti. Ljudi kao da između sebe ne razgovaraju, ne komuniciraju….
    Borisov komentar je najbolje opisao organizaciju eventa, unutar tabora i izvan njega…i opet smo na FB…

    evo, u Sloveniji se opet kuha…najprije Maribor, jucer Ljubljana, za koji dan i Celje…vođe nema, nema lidera, nema organizatora…vjerujem da ovaj cilj što ga je zadalo “ljudstvo” nije nerealan….gradonačelnik Maribora treba samo sići sa vlasti jer ljudima je dosta da iz njih pravi budale…

    Realan cilj je ono što po mom mišljenju održava protest živim… od njegovog početka i kraja.

    • Cyber Bosanka

      November 28, 2012 at 10:00 am

      Svakako su Slovenci nekoliko decenija ispred nas bar po razvijenosti svijesti, ali me baš zanima kako nastanu kod njih protesti? Oni čak, čini mi se, svako malo sruše vladu kad im se ne sviđa? Kako? Ako nema vođe, kako to funkcioniše? Baš bih voljela da znam.

      • gonzo

        November 28, 2012 at 5:09 pm

        [ http://en.wikipedia.org/wiki/Learned_helplessness

        +

        Odsustvo bilo kakve odgovornosti politicara narodu (cak ni za izbore ako stranka ima dovoljno clanova tj. glasova) ]

        * 20 godina od kako je “Suti. Dobro je. Ne puca se.” postalo nacionalna mantra

        = Zasto je sve kako je / 3

        Ovo “kroz 3” jer se sve mora dijeliti po nacionalnom kljucu.

  6. kozolec

    November 29, 2012 at 10:51 am

    nisu oni toliko ispred nas, da ih mi ne možemo stići…da li je to predrasuda ili stereotip…sta god da je mi se sami takvim stvarima mentalno blokiramo i zaključavamo….ima i u deželi problema koliko hoces…
    da, vlade i ministri padaju sa interpelacijama, i ne na cestama….ali generalno, i ovdje ne cvjetaju ruze, država je zadužena, kreditna sposobnost nikakva, bonitetne kuce smanjuju rejtinge, stvara se umjetna kriza…sve se to radi slično kao i u španiji, portugalu, grčkoj…oslabiti i zarobiti državu za male šoldi. ljudima je dozlogrdilo…protesti se organizuju, dolaze i prolaze…ali rezultata vecih nema….

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *