Central park, povratak kući i sumiranje utisaka – finale Amerika

Autor: Hana Kazazović

Nemam osjećaj da sam negdje bila, djeluje kao san dok gledam fotografije i listam slike i doživljaje u glavi…

A opet, kao da se sve promijenilo. Kao da sam 8. jula izašla iz svog sigurnog kalupa koji sam sama krojila i sad u njega više ne stanem. Nije da me žulja ili mi je mali, nego prosto – sve se promijenilo. Sve je isto, ali ja sve gledam nekim drugim očima ili vidim drugačije.

Možda se to zove ‘širenje vidika’. I očito je da vidici nisu elastični – kad ih jednom proširiš, neće se skupiti nazad na istu mjeru. Na tebi je da ih tako proširene popuniš, odnosno da sebe i svoj život sad prilagodiš njima.

Mislim da je preda mnom jedan veliki izazov.

Posljednju polovinu dana u New Yorku smo proveli u Central Parku. Vjerovatno smo uspjeli vidjeti samo neki njegov malecki dio, jer bi za obilazak cijelog parka trebao bar mjesec. I da sam imala taj mjesec rado bih ga tamo provela zato što je stvarno bajkovit i divan i kao što moj brat reče, sve one zgrade na slikama djeluju kao foto tapeta, prosto nevjerovatno izgledaju zajedno.

Central Park koji sam obožavala i bila zaljubljena u njega na neviđeno zbog svih filmova i serija u kojima se pojavljuje. Prelijepa priroda usred fantastičnog grada. I u njemu onolikom je takođe zabranjeno pušenje i kazne su velike i ako postoji raj, ja ga nekako baš tako zamišljam, sa svim onim šetačima, trkačima i vlasnicima pasa koji bezbrižno šetaju i trče.

Ta posjeta nam je došla kao desert na kraju putovanja i zaista sam beskrajno zahvalna na prilici da sve ovo doživim.

Put kući je protekao ok. Noćni let pa smo vidjeli i zalazak sunca iza oblaka, pa onda neka 2 sata kasnije i izlazak. I prizor je fantastičan. Još jedno iskustvo i slika koju ću pamtiti. Pa onda čekanje u kišnom Minhenu na let za Sarajevo, te konačno povratak kući i susret sa onima koje voliš i koji su falili svih tih 21 dan.

Kad smo pričali među sobom i kad god bi nas neko pitao jesmo li poželili da idemo kući, skoro kao po dogovoru smo odgovarali da smo poželili svoje, a kuća manje-više. Znaš da se vraćaš u poznato, u obaveze i u sve ono što čini život pa ti se i ne žuri.

Ja sam juče hakovala džet leg, nisam htjela spavati sve do 10 naveče, pa sam tako sastavila čitavih 32 sata bez spavanja (jer ko uspije spavati u avionu svaka čast, ja k’o da na fakirskom sjedalu budem i ne umijem), ali mi je to pomoglo da se danas osjećam normalno i ne osjetim tumbanje vremenskih zona. Zato mi je susret na primjer sa računarom bio čudan – velike tipke i pisanje sa dvije ruke – woooooow :D

Ili činjenica da moram smisliti šta ću jesti da bih nabavila namirnice pa ih onda skuhala?! A nisam to radila 21 dan i potpuno sam zaboravila da je i to sastavni dio života :D Da, sigurno se to odrazilo i na moju liniju, međutim vagu zaobilazim i ne želim da znam za nju bar mjesec dana.

Ili susret sa suđem i pranjem?! Cirkus :D

Ovo je u stvari moj prvi odmor u životu u kojem sam totalno mogla da se isključim od svega i da ne mislim ni na šta i čak gledano i iz tog ugla potpuno je jedno nevjerovatno iskustvo.

Ali je u suštini po pitanju svega nevjerovatno iskustvo i trebaće mi vremena da se presaberem, složim sve u glavi i u srcu i pronađem način da vidim šta je SveMir meni u stvari ovim poručio. Mislim, primila sam od njega ne poruku nego dugački dopis, ali je malo šifrovan i treba mi malo vremena da ga odgonetnem ;)

Prije nego završim ovu seriju tekstova o putovanju u Ameriku, moram da se zahvalim svim ljudima koji su mi ovo omogućili. Na prvom mjestu je to Američka ambasada u Bosni i Hercegovini koja me prepoznala i pozvala. Ne znam da nabrojim sve ljude koji su radili na kreiranju programa i koji su ga napravili takvog da ne mogu da mu nađem manu čak i kad bih se trudila, zato hvala svima.

Posebno hvala divnim gospođama, Meliti i Ljubi koje su nam te 3 sedmice bile oslonac, podrška i kormilari putovanja i koje su pomogle da se niti jedne sekunde ne osjećamo neugodno ili zabrinuto ili ne znam ni ja šta. Stvarno je velika čast i sreća imati priliku upoznati takve ljude i znam da svo četvoro dijelimo mišljenje. Dobre vile putovanja, to su nam one bile.

Veliku zahvalnost imam i za moja 3 suputnika i sudruga i smijem se SveMiru što umiksa najnevjerovatnije stvari i dâ ti priliku da stalno upoznaješ sebe dok upoznaješ svijet i ljude u njemu. Srkija sam jedinog znala prije putovanja, radimo u istoj firmi, Martu sam prije upoznavanja voljela kroz njeno pisanje, ali su mi u suštini svo troje bili nepoznanica prije ovog. Jer, ljude u suštini upoznaš tek kad provedeš dosta vremena sa njima i to u najrazličitijim situacijama – dok hodaš pored Misisipija, dok letiš preko okeana i kočiš pri slijetanju, dok neka nova iskustva dijeliš sa ljudima kojima su isto tako ‘prvoputna’.

I sretna sam što su to bili njih troje jer smo bili totalno različit a opet tako sličan miks i što smo dijeleći iskustva i ovo putovanje imali priliku učiti i o sebi dok upoznajemo jedni druge.

Moram zahvaliti svima onima koji su ostali da bismo mi mogli otići – kako to lijepo kaže Marta. Oni koji su držali sve ono što smo ostavili kod kuće, da nas zatekne kako treba i u redu i da mogu 3 sedmice uživati ne brinući se šta se dešava kod kuće. U mom slučaju su to muž, mama, tata i brat, te Prime ekipa, na čelu sa šefom Draganom, šeficom Dobrilom i Verom, koji su sigurno najviše tereta podnijeli da bih ja mogla sve ovo doživjeti.

Na kraju moram zahvaliti svima koji su čitali moje tekstove, javljali mi se, pisali komentare i svoje utiske i davali mi do znanja da sve to što pišem neko želi i čitati. Time ste i meni davali vjetar u leđa i volju da tipkam na telefonu i tako i sebi otipkam uspomene koje će ostati. Hvala vam do neba, gore iznad oblaka :)

I za kraj, prvo meni najdraža fotka sa putovanja, a onda i ostale iz tog zadnjeg dana.

Brooklyn, Kip slobode, plovidba Hudsonom – 21. dan Amerika
Broadway, Fantom u operi i najbolji od svih – 20. dan Amerika
New York, New York… – 19. dan Amerika
Muzej Andy Warhola i 2 stvari na koje se ne mogu navići u Americi – 18. dan
Koja 3 naša filma ima Carnegie biblioteka u Pittsburghu – 17. dan Amerika
Utisci i fotke nakon turističke ture Pittsburghom – 16. dan Amerika
Dolazak u Pittsburgh i kako je 8+5=16 | Amerika 14. i 15. dan
Bajkoviti način vladanja u Oregonu, posjeta Salemu i ostala dešavanja – 13. dan Amerika
Vrt ruža, ručak iz food cartsa, The Oregonian, šoping i moje najveće iskušenje – 12. dan Amerika
Portland, nova vremenska razlika i ponovo drugačija Amerika – 11. dan
Posjeta muzeju bluza, večera u divnoj američkoj porodici – 10. dan Amerika
Restoran Grbić u St. Louisu, divna priča o uspjehu naših ljudi i još neki utisci – Amerika 9. dan
Prva baseball utakmica u životu, goli biciklisti i krstarenje Mississippijem – Amerika 8. dan
Na obali rijeke Mississippi- Amerika 7. dan
St. Louis, potpuno drugačija Amerika – šesti dan
Amerika 5. dan i posljednji u Washington DC
Šta ću kad sam ‘lakooduševljiva’ – Amerika 4. dan
Zašto se ja u jednoj ulici oduševim po 3 puta – Amerika 3. dan
Mjesta za koja nisam mislila da ću uživo vidjeti – Amerika dan. 2.
Moje prvo putovanje u inostranstvo – dan 1.